Ne vjerujem da među nama postoji osoba koja barem jednom nije ugledala fotografiju mlade Afganistanke (slika ispod). Vjerujem da je i većina vas ugledala plakate po gradu koji pozivaju na izložbu čija je glavna fotografija upravo ta. Fotograf je cijenjeni Steve McCurry, a izložba Život u slikama održavala se u Umjetničkom paviljonu do posljednjeg dana protekle godine.
Iako izložba više nije aktualna i ovaj moj post ne može vas zaintrigirati i pozvati da sami odete u paviljon na Zrinjevcu, ovih će vam nekoliko redaka pokazati novinarsku stranu koja ne mora biti ispričana kroz riječi, već su slike te koje dočaravaju trenutak i priču.
Steve McCurry fotograf je u čijem se životopisu nižu brojne nagrade. Teško ih je popisati sve, no neke od poznatijih su one za fotografa godine (1984.), zatim nekoliko prvih nagrada za fotografiju godine, nagrade raznih novinarskih udruženja,… Svoj je poslovni uspjeh započeo u američkim državnim novinama, no ubrzo se uputio u Indiju kao samostalni fotoreporter. I tako je sve počelo. Njegov je talent ubrzo došao na vidjelo te dan danas radi kao fotoreporter za Magnum Photos.
Moje je mišljenje da su rijetki oni koji kroz leću fotoaparata mogu dočarati sve ono što se događa s druge strane. Događaji, emocije i sudbine opisuju se u nekoliko kartica teksta, no fotografija je jedna, a pokazuje mnogo više od samih boja i linija. Ono što je McCurryju uspjelo jest prikazati upravo tu emociju i to možda u najtežim trenucima- u ratnom stanju. Djevojka iz Afganistana snimljena je 1985. godine i doslovce je obišla svijet jer na najbolji način prikazuje stanje u državi. Prikaz oružja i nasilja, kao najlakši opis ratnog stanja, nikada neće zamijeniti emocije ove fotografije.
McCurry je osim u Afganistanu, ratu svjedočio i u Iraku, Iranu, Filipinima, Libanonu, … Iako je njegov rad uvelike obilježen upravo takvim nemilim događajima, sve je situacije pokušao prikazati kroz pogled običnih ljudi tako da njegove fotografije nužno ne prikazuju crnu stranu realnosti. Osim ratne tematike, bavi se i fotografijom drevnih tradicija i pomalo zaboravljenih kultura kao i jednostavnih, malih trenutaka koji obilježuju život. Zbog toga njegove fotografije i jesu toliko posebne, pokazuju nam nešto za što smo mislili da je izgubljeno te ponovo donose osjećaje koji su davno zaboravljeni.
Izložba održana u paviljonu natjerala me da razmislim kako nije “tek tako” uzeti fotoaparat u ruke i uslikati neki događaj. Mnogo je tu odricanja, ali još više strpljenja želite li da upravo ta fotografija prikaže ono što vi sami osjećati pri proživljavanju te priče. Sudbina ljudi s McCurryjevih fotografija ispričana je i zabilježena samo jednim klikom, no iza tog jednog klika krije se velika priča i još veće zadovoljstvo interpretiranja svakog tko će u budućnosti tu fotografiju i pogledati.
Ovaj post nema zaključka kao što nijedna fotografija nema kraj. Cijelu ću priču zaokružiti citatom Stevea McCurryja te vas uputiti na njegovu web stranicu gdje možete uživati u njegovom stvaralaštvu, baš kao što sam uživala i ja.
What is important to my work is the individual picture. I photograph stories on assignment, and of course they have to be put together coherently. But what matters most is that each picture stands on its on, with its on place and feeling.
InSide 
Bila sam na izložbi i ostala očarana! McCurry stvarno zna prenijeti priču u fotografiju, njegovi portreti su predivni. Ipak, lokacije na kojima snima pršte bojama, emocijama, pričama, pa mu to donekle olakšava, ali ako ne znate uloviti trenutak, ni to vam ne može pomoći.
Najviše me se dojmila fotografija uplakanog dječaka koji drži pištolj igračku na sljepoočnici, tjera na razmišljanje.
Inače, McCurry je nakon 17 godina pronašao djevojku sa zelenim očima, a njeno ime je Sharbat Gula. Ponovo je napravio njen portret, a ta dva portreta stajala su jedan kraj drugog na izložbi u Zagrebu.
Evo i njene fotografije danas: http://bit.ly/10OAQpX
Da, nakon što ju je ponovo pronašao, izjavio je: “Njezina koža je sada umorna i pokazuje bore, ali ona je još uvijek jednako upečatljiva kao i prije svih tih godina.“
Čak mi se čini da smo na jednom od kolegija na faksu spomenuli tu njegovu fotografiju.
McCurry je stvarno genijalan fotograf i mislim da je fotografija Afganistanke doslovno obišla cijeli svijet. Kada razmišljam o fotografima i najpoznatijim fotografijama, ne mogu ne spomenuti Kevina Cartera i njegovu fotografiju Sudan Famine koja je 1994. osvojila Pulitzera http://www.flickr.com/photos/britishbuses/3889588190/. To je ona fotografija izgladnjelog djeteta i lešinara koji čeka da umre. Ne znam koja od te dvije fotografije mi se više urezala u pamćenje…
Naježila sam se dok sam se prisjećala njegovih slika koje sam razgledala u Paviljonu. Meni se urezala također ona slika s dječakom s pištoljem na sljepoočnici pa smo Ines i ja komentirale kakav je to morao biti trenutak da takva slika ostane zabilježena. Također mi se urezala fotografija onih jarko plavih kućića, baš zbog te boje. Putovao je po mjestima koja doslovno žive svoju tradiciju, a usput su to kulture koje obiluju bojama, ljudima i situacijama koje su toliko ekspresivne same po sebi. Biti fotograf Magnuma je zasigurno jedno od najvećih ostvarenja do kojeg jedan fotoreporter može doći, a koliko je odricanja i sreće bilo potrebno za fotografije kakve je on uhvatio, uopće ne treba spominjati…
Nažalost nisam išla na izložbu.. ali čula sam za fotografa i vidjela sam ovu slavnu fotku i onu u novijem izdanju. Bavim se malo fotografijom i svaki puta naiđem na nekog fotografa koji je odličan i koji, svojim fotkama, potiče emocije u ljudima. Nadam se da ću i ja tako “narasti” jednog dana. 🙂
Djeluje mi kao ‘moćna’ izložba i žao mi je što ju nisam stigla posjetiti. Divim se ljudima koji znaju tako snažno prenijeti emocije kroz fotografije i uloviti trenutak…
McCurry je zaista odličan fotograf. Nažalost nisam vidjela izložbu, ali sam pregledala više fotografija na internetu. Kako i sama kažeš prenose taj osjećaj kao da si kraj tih ljudi na slici, a sviđa mi se što nije sve tako crno i kroz njegove fotografije vidi se kultura ljudi koje fotografira. One koje posebno zanima fotografija i žele naučiti napraviti dobru forku preporučam fotografski tečaj “Osnove fotografije” koji počinje 21.1. Više o tome na http://www.fotonauk.com/teca-osnove-fotografije-pocetak-21-01-2013/.
dobru fotku*
Meni je super šema kak je frajer poslikal tu ženu i kad je ostarila, a oči su bile identične! Zbilja pravi umjetnik 🙂
Moj tata kada je bio na Socotri (otok blizu Yemena) fotografirao je malenu djevojčicu koja ima prekrasne oči, ali i jedina među djecom koja se htjela dobrovoljno fotografirati. Fotografija, ali i cijela priča, izašla je u časopisu Meridijani. Pričao nam je kako tamo ima prekrasnih žena, ali ih ne smiju fotografirati jer se vjeruje da fotografija “uzima dušu”. Također, kada djevojčice dođu u određenu dob, dobivaju pokrivala za glavu i tijelo. I kada je ekipa išla ponovno na Socotru, uzeli su taj broj Meridijana i pronašli djevojčicu koja je tada već imala pokrivala i nije joj bilo dozvoljeno fotografirati se.
Ovo stvarno nisam znala! :O Ines, puno hvala na informaciji.
Al da fotografija “uzima dušu”?! Ne mogu si pojmiti da oni stvarno razmišljaju na takav način.
Zaista je zanimljiv fotograf taj McCurry. Sviđa mi se!
Ni ja nisam uspjela pogledati izložbu, i ljuta sam zbog toga na sebe! Odvojila sam si vrijeme i pogledala galeriju na njegovoj web stranici. Za ovakve stvari zaista moraš biti talentiran. I u pravo vrijeme, na pravom mjestu. Imam osjećaj da je svaka fotografija zasebna priča.
Hvala Mateja na informacij o tečaju, tebi Ines hvala također na dosad nepoznatoj informaciji, a ti Valentina, jesu li ovo autorske fotografije? Ako da, kako su uslikane? 😀
Pa…onako, poskrivečki! 😀
baš mi je žao što nisam pogledala izložbu, jer mi djeluje jako dobro, a i svima je poznato da je McCurry jako dobar fotograf pa mi je zbog toga još bolje žao 😦
Odličan post, i odlična izložba! U slučaju Stevea McCurryja slika zaista vrijedi više od tisuću riječi. Najfascinantnije mi je zapravo to što je autor, obilazeći cijeli svijet, vidio mnoga ratna stradanja, no nikad se u svojim fotografijama nije koncentrirao na takve prizore, već na portrete ljudi koji su zahvaćeni tim stanjem. Mislim da je upravo zato postao toliko cijenjen i prepoznatljiv u svijetu.
Ovo je bila jedna od rijetkih izložbi na kojoj nisam mogla izabrati favorita, sve fotografije su vrhunske! 🙂