Feeds:
Posts
Comments

Jeste li ikada slušali Hit FM? A jeste li ikada slušali informativni program Hit FM-a? Ako jeste, glas ove mlade djevojke trebao bi vam biti poznat. Riječ je o simpatičnoj Ani Mikulić, studentici diplomskog studija novinarstva koja već više od godinu dana sama uređuje i vodi informativni program spomenute radio postaje.

Životopis ove dvadesetčetverogodišnjakinje poprilično je popunjen. Osim novinarstva, završila je još jedan studij, a kako se nosi sa svakodnevnim obvezama i kako usklađuje predavanja, posao i prijatelje, odgovorila nam je u kratkom intervjuu.

DSC02414

Prije studija novinarstva, studirala si filozofiju. Kako to da je na kraju odluka pala na novinarstvo?

Tijekom studija filozofije i religijskih znanosti jedan on mojih profesora bio je, tj. još uvijek je, urednik Radio Marije. On je odlučio nagraditi onoga tko bude imao najbolji seminar mogućnošću da ga predstavi svim slušateljima te radio postaje koja se emitira na području Splita, Virovitice i naravno, Zagreba. Najbolji seminar nisam imala ja, nego kolega koji me zamolio da mu budem voditeljica.

 Znatiželjna kakva jesam, ja sam to objeručke prihvatila i eto, tako je nekako počeo moj radijski put. Nakon što sam dvije godine intenzivno radila na radiju što kao novinar, što kao spiker pa jedno vrijeme čak i kao voditelj, shvatila sam da je novinarstvo ono s čime se želim baviti i odlučila sam upisati FPZG, smjer novinarstvo.

Kako je tekao tvoj “novinarski” put nakon Radija Marije? Kako si zapravo došla do pozicije voditeljice informativnog programa?

 Moji prijatelji me zafrkavaju da sam napravila avanturu po gotovo svih radio postajama u Zagrebu. Što i nije tako daleko od istine. Sve je počelo sa Radio Marijom gdje sam bila pune tri godine, nakon toga sam jedno vrijeme bila na Soundset Brodu,  manje od tjedan dana sam bila na Soundset plavom i evo, godinu i par mjeseci sam na Hit FM-u.

 Radila sam gotovo sve što se može raditi na radiju. Od anketa na ulici, producentskog posla za poslijepodnevni show do odlaska na tiskovne konferencije, što mi je osobno najljepši dio novinarstva, pa sve do ovoga što sad radim. Trenutno uređujem središnje informativne emisije Hit FM-a koja se zove Žarište te poslijepodnevne vijesti.

 Naravno sve to se odvijalo polako, korak po korak! Nisam se samo jedan dan probudila i počela uređivati Žarište. Definitivno sam morala sazrjeti za taj posao jer on nije ni malo lagan i stvarno iziskuje puno truda, volje i želje za stalnim učenjem.

DSC02412

Vjerujem da si jedna od mlađih u ekipi na radiju, pa kako su te prihvatili? Kakva ti je općenito ekipa i atmosfera tamo?

Da, najmlađa sam na radiju, ali 90 % ekipe ima manje od 30 tako da svi govorimo nekim zajedničkim jezikom što je jako važno. Vjerujem da slušatelji osjete to naše zajedništvo i sinergiju i zato mislim da je jako važno da dišemo kao tim.

 I upravo sam se zato odlučila ostati na Hit FM jer sam osjetila da u Palmotićevoj 7, rade dobri i neiskvareni ljudi koji nisu samo kolege od 7 do 15 nego i odlični frendovi van radnog vremena.

Kako izgleda jedan tvoj tipičan dan? Uspijevaš li obaviti sve obaveze, uskladiti posao s druženjem s prijateljima i predavanjima?

 Moj životni moto je: Sve se može kad se hoće! Stvarno živim život jedne sasvim obične 24-ogodišnjakinje. Idem u kino, kazalište, izlazim vikendom, družim se s frendovima. Dakle radim i volim sve što vole mladi – jedina razlika je možda u tome što znam svaki Bandićev, Milanovićev i Josipovićev korak.

 S druge strane kad mi se nešto ne da, onda mi posao redovito posluži kao savršena izlika za izvlačenje od toga.

DSC02418

Vidiš li se u budućnosti u ovoj grani novinarstva?

 Bližu budućnost definitivno da! Stvarno uživam u ovome što trenutno radim i imam osjećaj da bi to mogla raditi vječno. S druge strane, znam da će jednog dana doći do zamora materijala i da ću se zasititi, ali nadam se da to neće biti tako skoro. I da, jedna mala tajna, voljela bi jednoga dana raditi u dječjem programa HRT-a.

Za kraj može i neki savjet za sve mlade novinarske nade koje tek ulaze u taj svijet. 🙂

Uhhhh, savjet?! Radite na sebi, čitajte (i to naglas), uvijek pratite aktualne događaje i ne dopustite da izađete s fax-a, a da prije toga nikada niste volontirali ili radili u nekoj redakciji. Vjerujte mi, dugoročno, volontiranje je najisplativiji oblik rada!

U videu poslušajte kako to Ana čita vijesti. 😉

 

Nadam se da vam je Anina priča dokaz kako ipak ima svijetla u ovoj tmurnoj novinarskoj sadašnjici. Uvijek iskoristite priliku koja vam se nudi jer, kao što i ona sama kaže, praksa je u našem zanimanju najvažnija. Mladi smo, vjerujem i željni svakodnevnog usavršavanja pa ponekad pretrpite one naporne dane jer će se taj trud i rad kad- tad isplatiti. Držite se i Aninih savjeta jer nju je to dovelo do posla koji zasad ispunjava sve njene snove o idealnom poslu.

A za kraj, kao što kaže naš Antun Branko Šimić:

“Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”

Kako je to studirati vani

Mnogo je tekstova napisano o razmjeni studenata i raznim stipendijama koje se studentima nude, no, kakav je zapravo osjećaj otići i početi sve ispočetka u nekoj drugoj državi. Sve to, ali i usporedbe našeg zagrebačkog sveučilišta s onim vani, ispričat će nam dvojica momaka koji su se odvažili i učinili upravo to- studiraju vani.

 

Filip- Maribor

 

Jedan od njih je Filip, dvadesetdvogodišnjak koji je prvu godinu građevine završio u Zagrebu, no oduvijek mu je želja bila studirati arhitekturu te je zbog toga odlučio početi ispočetka i ponovo upisati prvu godinu arhitekture, ali ovoga puta u Mariboru.

Upisao se kao strani student, a na tu ideju došao je nakon što je shvatio da u Mariboru ne treba polagati državnu maturu pošto je položio “staru”, školsku maturu.

Uz malo raspitivanja (kod jednog prijatelja), traženja i informiranja, saznao sam da mi je druga najbliža i najjednostavnija opcija Slovenija. Saznao sam da stranci koji dođu na prijemni za arhitekturu polažu prijemni ispit točno onako kako je nekad bilo i u Zagrebu. Tražile su se ocjene iz srednje škole pa su se provjeravale sposobnosti crtanja i na kraju intervju. Dva mjeseca nakon, dobio sam pismo na kućnu adresu gdje je pisalo da sam primljen jer arhitektura u Mariboru svaku godinu upisuje 80 studenata od kojih 4 studenata sa stranim državljanstvom.

No, ipak nije sve teklo tako glatko:

«Sama dostupnost informacija o cijelom tom procesu nije baš najbolja. Mora se puno telefonirati, tražiti info na internetu i sl. To je zamoran proces. Ali isplati se! 🙂  Druga negativnost je ta da prije nego što pristupiš prijemnom moraš predati svjedodžbe iz srednje škole te svu potrebnu dokumentaciju – na slovenskom jeziku! Prijevod svega toga kod ovlaštenog prevoditelja jako je skup – cca 250€. Ta cijena mi se činila jako visoka pogotovo zato jer mi prevedene svjedodžbe ne garantiraju upis na faks. Tako da oni koji nisu upisali, na žalost, uzalud su potrošili te novce.»

www.studentskidomovi.uni-mb.si

Jedan od studentskih domova. Razlika naspram naših domova, itekako je vidljiva.
http://www.studentskidomovi.uni-mb.si

Što se tiče usporedbe našeg i mariborskog sveučilišta, razlika nije velika. Sam kaže kako je Maribor “Univerzitetno mesto”, tj. sveučilišni grad tako da su smjerovi poput medicine i FER-a možda najcjenjeniji, a iz svoje perspektive smatra da je “Zagrebačko sveučilište ipak malo poznatije odnosno priznato – pogotovo u Europi.” Jednu od razlika koju smatra zanimljivom, a možda se ne bi svidjela svim studentima, jest što “svi faksevi u Mariboru sa predavanjima počinju u 7h u jutro, za razliku od Zagreba gdje predavanja počinju u 8h”, a dodaje i kao se “europska financijska sredstva u smislu opremljenosti i uređenosti fakulteta ovdje mogu nadaleko primijetiti.”

Nadovezujući se na prethodni post, priupitala sam Filipa kakav je studentski smještaj u Mariboru, a nimalo me nije iznenadio njegov veoma pozitivan odgovor.

Tu postoji jasna razlika između Zagreba i Maribora. Na žalost. U Mariboru su svi studenski domovi novi, a oni stari su obnovljeni. Većina studenata živi u domovima (ima ih 15 – 2 se još grade) i to s razlogom. Tamo im je omogućen brzi internet, vlastita kuhinja, vlastita soba i to po nekoj normalnoj cijeni (65 do 130€ – ovisi o samom domu). Ti domovi imaju jako stroga pravila u pogledu kućnog reda, koja moram priznati, jako dobro funkcioniraju. Nema pušenja (svaka soba ima detektor dima), nema premještanja namještaja (na taj način se ne uništava namještaj), svaki student ima karticu s kojom ulazi u dom, i svaki dom ima svojega vratara. Tu su i mjesečne inspekcije soba. Možda se iz perspektive jednog studenta koji živi na Savi to čini tiranski odnosno jako strogo, no – nije. To sve funkcionira jako dobro i student se na to jako brzo navikne.

Soba/apartman u kojem je Filip živio prošle godine.

Soba/apartman u kojem je Filip živio prošle godine.

Kuhinja u apartmanu.

Kuhinja u apartmanu.

Osim domova, studentima je i prehrana jedna od važnijih stavki nakon kvalitete fakulteta. Naravno, i ovdje Maribor prednjači jer se tamo može jesti u bilo kojem restoranu, od meksičkog, talijanskog, pa čak do McDonaldsa, no po puno povoljnijoj cijeni.

Slovenski studenti imaju mogućnost većeg izbora hrane. I sam princip usluge je puno bolji od onog čekanja u redu u menzi s tacnom u ruci. Ovdje uđeš u bilo koji restoran, sjedneš i naručiš. Posluže te onako kako bi te poslužili u bilo kojem restoranu. Postoje takozvani bonovi. Rade na principu telefonskog poziva. S potvrdom o upisu i svojim mobitelom, na početku svake akademske godine, otiđeš u ured ŠOUM-a (Študentska organizacija Univerze v Mariboru) i tamo ti aktiviraju mogućnost korištenja studentskih bonova.

Tipičan ručak u Mariboru.

Tipičan ručak u Mariboru.

Plaćanje nakon obroka također je puno naprednije, kao što je i naveo, svaki se račun plati putem mobitela.

Nakon što pojedete, konobar vam donese jedan zanimljiv mali aparat (liči na mobitel iz 1980ih) na koji prisloniš svoj telefon nakon što pozoveš broj 1808. Počekaš nekoliko trenutaka, i to je to. Subvencija je odobrena, a jedino što moramo platiti razliku koja, ovisi o restoranu, iznosi od 0 do 4€. Prosjek je negdje oko 2.30€ što otprilike iznosi 15kn.

"Strojčić" za plaćanje.

“Strojčić” za plaćanje.

No, ipak Filip malu prednost daje hrvatskom modelu zbog toga što možeš jesti nekoliko puta na dan, dok je u Mariboru to limitirani na dva obroka dnevno, a i cijena obroka zagrebačkih studenata ipak je malo niža. Ja bih ipak dodala- ovdje jedemo u trošnim menzama, hrana je pomalo upitne kvalitete, dok slovenski studenti ipak jedu hranu iz restorana. Moj plusić zbog toga ipak ide Mariboru. 😉

Za kraj nam je Filip još samo usporedio mariborski noćni život sa zagrebačkim. Kaže kako su “Slovenci isto tako socijalni kao i Hrvati i nema neke razlike. Osim cijene pića naravno, koje su u Sloveniji nešto veće. A i dan za izlaske (klubovi, koncerti i kina) je utorak za razliku od srijede u Zagrebu.”

 

Goran- Goettingen

 

Na redu nam je i drugi student koji je napustio zagrebačko sveučilište. Goran je jedan od onih studenata čiji bi profil bio idealan za rubriku Superstudent na Tv Studentu- da i dalje studira u Hrvatskoj. Osvojio je brojne nagrade na natjecanjima pa ne čudi što je nakon završenog preddiplomskog na PMF-u (smjer molekularna biologija), diplomski studij odlučio upisati na jednom od najboljih prirodoslovnih fakulteta- u njemačkom gradiću Goettingenu.

Sam kaže kako mu stipendiju nije bilo problem dobiti, a svima preporuča da obavezno odu na sajmove na kojima se predstavljaju razne stipendije, a tamo i najlakše možete doći do informacija koje vas zanimaju. Za njega je samo prebacivanje na njihovo sveučilište prošlo odlično, uvijek je imao stručnu pomoć sa strane pa ipak nije bio tako velik problem pronaći smještaj i ispuniti svu potrebnu papirologiju.

Tradicija u Goettingenu jest da svi ljudi koji doktoriraju ovdje moraju poljubiti kip iukarasiti ga buketom cvijeća.

Tradicija u Goettingenu jest da svi ljudi koji doktoriraju ovdje, moraju poljubiti kip i
ukrasiti ga buketom cvijeća.

Goranu je jezik ipak malo veći problem nego Filipu. Njemački je jezik mnogima težak, no učio ga je u osnovnoj i srednjoj školi pa  mu sam dolazak u novi grad, tj. državu nije bio toliki problem, no dodatna poduka dobro mu je došla.

Prije samih predavanja na fakultetu, tri smo tjedna svakodnevno odlazili na tečaj njemačkog gdje smo ponavljali, ali ujedno i učili sve ono što nam je potrebno za svakodnevnu konverzaciju i snalaženje po gradu.

Iako možda svatko pomisli kako je velik problem doći u neku nepoznatu zajednicu, mora se razmišljati i s te strane da ima još puno studenata koji su u istoj poziciji i sve im je ovo novo. Tako je bilo i njemu.

Nova se prijateljstva i poznanstva brzo steknu. Malo tko poznaje onog do sebe pa su svi, u jednu ruku, primorani upoznavati nove ljude. No, to je odličan način da i sebe upoznaš malo bolje jer tek tada shvatiš kako reagirati u nekim situacijama. Na početku smo imali zajednička druženja u kojima smo predstavljali svoje kulture i države iz kojih dolazimo, a sada su si, više-manje, već svi pronašli neku grupicu ljudi koja im odgovara.

Studenstka knjižnica.www.india.diplo.de

Studenstka knjižnica.
http://www.india.diplo.de

Što se tiče fakulteta, Goran ima samo riječi hvale. Laboratorij u kojem se odvijaju istraživanja vrhunski je opremljen, a stručnjaci i profesori odlični su predavači i mentori.

Mislim da uopće ne trebam napominjati razliku između opremljenosti hrvatskih i njemačkih fakulteta. Goettingen glasi kao studentski grad, ovdje studira mnogo mladih iz svih dijelova svijeta pa vjerujem da to dovoljno govori o kvaliteti samog studija.

U Goettingenu se studenti također hrane u menzama, no te su menze na razini restorana u kojima ručaju studenti u Mariboru. Iako je cijena, razumljivo, viša nego kod nas, hrana je puno ukusnija.

U gradu imamo tri menze, no svaka od njih ima odličnu hranu tako se mogu najesti baš kao i “kod kuće”.

Uvijek kažemo kako mladi odlaze za poslom, a Goran je iz naše države otišao i ranije tražeći bolje obrazovanje. Bila bi još veća šteta da netko poput njega ostane i raditi negdje vani jer će naše tržište izgubiti odličnog stručnjaka. No, on još ni sam nije siguran što će biti za par godina i hoće li ostati ili se pak vratiti. Ja mu jedino mogu reći- sretno!

Filip nam je pak rekao kako mu je “želja vratiti se u Zagreb i to ću probati napraviti na način da upišem diplomski u Zagrebu. No ta želja za povratkom u Zagreb izlazi iz osobnih razloga, a ne zbog nekih nedostataka studiranja u Sloveniji.” On nam je ipak dokaz kako se mladi ponekad žele vratiti nakon studiranja vani. Svoj potencijal i strast za projektiranjem želi iskazati na našem tržištu i sam sebi dokazati kako se nešto ipak može ostvariti ukoliko to stvarno želimo. Ne sumnjam da ćemo se njegovim zgradama u budućnosti diviti na više lokacija u Zagrebu.

Stan ili dom?

Sudeći po mojim “ili-ili” temama, ovaj blog bi se komotno mogao tako i nazvati. Od busa ili vlaka, života ovdje ili vani, do tema koje tek slijede, a isto tako uključuju taj veznik, ovaj post progovorit će o studentskom smještaju, točnije odabiru stana ili studentskog doma za boravak za vrijeme studija.

hodnik

Koja vrata odabrati?

Svaki početak je težak… ili?

Ja sam jedna od onih koji su okusili (ne)čari i jednog i drugog. Iako su mnogi već srednju školu pohađali van svog mjesta, ja sam tek s osamnaest godina saznala što znači zaista živjeti bez da te čeka ručak svaki dan, bez da ti je frižider uvijek pun i bez nekog tko će uskočiti u pomoć kada je čišćenje u pitanju. Za sve te probleme prije je rješenje bila mama, a od prije četiri godine, za sve takve i tomu slične nedoumice, odgovorna sam sama.

On my own

Prvo sam živjela u stanu, nekako me bilo strah da u domu čovjek nema svoju privatnost (u što sam se kasnije razuvjerila). Za početak, stan ima velikih prednosti. Imaš vlastitu sobu, kuhinju u kojoj možeš kuhati što god ti se prohtije (naravno, ako frižider to dopušta), do kupaonice koja je “samo tvoja”. S druge strane je i mir za vrijeme učenja, ali i sloboda kada je organiziranje zabava u pitanju.

Zvonka tako od prve godine živi u stanu i njegove prednosti nikako ne može usporediti s onima koje pruža domski život.

Život u stanu izabrala sam jer se jednostavno nikako ne mogu zamisliti u domu. Sigurno je lijepo imati mnogo cimera i docimera i menzu ispred zgrade, ali i život u stanu ima svoje prednosti. S jednim cimerom ili cimericom također se stvori odličan odnos, a opet se možete nalaziti u više komotnijeg prostora ili svaki u svojoj sobi. U menzu se opet može otici svako malo, a prednost je i kuhinja u kojoj se mogu stvarati i unaprjeđivati kulinarske sposobnosti. S druge strane red, rad i disciplinu uvijek se može imati, nekako mi se čini sve prostranije i sličnije kuci na kojoj smo navikli. Naviknuta sam na takav boravak i veću privatnost i osjećaj većih mogućnosti, prostranstva čak, stoga dokle god je mogućnosti mislim da ću boraviti u stanu.

Dnevni boravak u prošlom stanu

Dnevni boravak u prošlom stanu

Kao što je i Zvonka rekla, život u stanu omogućuje komotnost u tom smislu da nisi prisiljen svakog dana ići u menzu, uvijek možeš skuhati nešto na brzinu i priređivati “palačinka partye” kada ti se prohtije. Isto tako, možeš pozvati koga god ti srce poželi, sve dok ima dovoljno mjesta na podu.

stan3

Kuhinja u stanu se ipak pomalo razlikuje od one u domu 😉

Sve je to super, no nešto ipak fali. Fali onaj osjećaj koji ti zaista pokazuje da si sada u najboljim godinama, kako je sada sve lakše jer tek kasnije dolaze oni veći problemi. Fali onaj osjećaj da nikad nisi sam, a ponekad, vjerovali ili ne, i malo buke na hodnicima.

Sava kao drugi dom

Sada živim na Savi i mogu reći da mi je odlično. Ona bojazan da neću moći jesti kad mi se prohtije, pokazala se apsolutno netočnom. Iako se kuhinjica na katu baš i ne koristi, uvijek možeš pojesti neke pahuljice ili namazati Nutellu ( 😀 ) za doručak. Živim u 6. paviljonu pa možda imam tu sreću što ne dijelim kupaonicu s cijelim katom, a i živim sa super curama  koje sam poznavala i prije pa je proces prilagodbe na domski život bio kratak i uspješan. 😀

Iako su sobe manje, nema tv-a, na kraju ipak shvatiš da ti je dovoljno da imaš gdje sjesti, leći, ali možda i najvažnije, da imaš internet. Naravno, život u stanu dopušta brži internet, dok je ovaj u domu malo sporiji, i taman kad se naljutiš zbog te “brzine”, u glavi se upali lampica- pa čekaj, ja za taj internet ne moram platiti nikakav račun i ljutnja brzo prođe.

soba1

Jedna strana sobe u 6. paviljonu

 Upravo spomenom računa, domski život dobiva veliku prednost. Plaća se smještaj koji ne iznosi mnogo, a ne moramo se brinuti kada će doći račun za struju, vodu, je li dovoljno toplo u stanu i sl. Moram reći da je u našem paviljonu čak i pretoplo, no neću se žaliti. 🙂

Iako je buka i glazba ponekad prejaka, nekako se naviknete i više ih uopće ne doživljavate. Zapravo vam ponekad dobro dođe malo glasova i smijeha na hodnicima, ali i čavrljanja na putu do menze. A kad se dođe do menze, hmm, to je već možda tema za drugi post. Dovoljno je reći da se u nekim menzama možete najesti jako dobro, dok u nekima malo manje dobro. 😉

Skupo ili jeftino?

Jedna od danas možda važnijih stavki pri odabiru života u stanu ili domu jest novac. Nikome novčana situacija nije bajna pa ako želite proći puno jeftinije, dom je vaš izbor. Ne kažem da nema jeftinijih stanova, ili možda skupljih domova, no realno gledajući, u domu plaćaš smještaj, račune za režije ne shvaćaš kao svoj problem.

No, s druge strane, ako dolaziš u dom bez da imaš cimera, a “dobiješ” nekog tko ti nikako ne odgovara po svojim navikama, tada razlika u cijeni neće biti problem. Vjerujem da ipak svatko razmišlja o tome da živi na najlagodniji način, da mu u vlastitoj sobi ne bude neugodno pa je po tom pitanju stan ipak možda prihvatljiviji zbog činjenice da cimera možeš birati sam.

Ines od prve godine fakulteta živi u domu, a sobu na Savi ne bi mijenjala za stan zato što:

…je dom puno povoljniji, financije su glavni razlog boravka u domu. Na prvoj sam godini živjela u učeničkom domu s još tri osobe i bilo je trenutaka kada sam pomislila da neću izdržati, no na kraju sam se privikla i bilo mi je sasvim dobro. Sada sam u 6. paviljonu na Savi i ovdje mi je odlično. Mislim da bi mi u stanu bilo predosadno jer ovdje uvijek nađeš nekog za popričati.

Učenje u domu

Učenje u domu

Dakle, puno je tu pluseva i minuseva, na jednoj i drugoj strani. Ja sam život u stanu i domu i nikada nisam imala neugodnih iskustava. Sve je stvar prilagodbe i načina života na koji ste navikli. Netko se jednostavno ne može zamisliti u studentskom domu, dok netko drugi ne bi mogao živjeti bez osjećaja pripadnosti jednoj velikoj domskoj obitelji, što potvrđuju brojna događanja koja Savu prikazuju baš kao veliku, sretnu obitelj.

U videu možete čuti Anđelinina dobra i loša iskustva sa životom u stanu, ali i domu.

Ne vjerujem da među nama postoji osoba koja barem jednom nije ugledala fotografiju mlade Afganistanke (slika ispod). Vjerujem da je i većina vas ugledala plakate po gradu koji pozivaju na izložbu čija je glavna fotografija upravo ta. Fotograf je cijenjeni Steve McCurry,  a izložba Život u slikama održavala se u Umjetničkom paviljonu do posljednjeg dana protekle godine.

 fotografija (9)

Iako izložba više nije aktualna i ovaj moj post ne može vas zaintrigirati i pozvati da sami odete u paviljon na Zrinjevcu, ovih će vam nekoliko redaka pokazati novinarsku stranu koja ne mora biti ispričana kroz riječi, već su slike te koje dočaravaju trenutak i priču.

Steve McCurry fotograf je u čijem se životopisu nižu brojne nagrade. Teško ih je popisati sve, no neke od poznatijih su one za fotografa godine (1984.), zatim nekoliko prvih nagrada za fotografiju godine, nagrade raznih novinarskih udruženja,… Svoj je poslovni uspjeh započeo u američkim državnim novinama, no ubrzo se uputio u Indiju kao samostalni fotoreporter. I tako je sve počelo. Njegov je talent ubrzo došao na vidjelo te dan danas radi kao fotoreporter za Magnum Photos.

image

Moje je mišljenje da su rijetki oni koji kroz leću fotoaparata mogu dočarati sve ono što se događa s druge strane. Događaji, emocije i sudbine opisuju se u nekoliko kartica teksta, no fotografija je jedna, a pokazuje mnogo više od samih boja i linija. Ono što je McCurryju uspjelo jest prikazati upravo tu emociju i to možda u najtežim trenucima- u ratnom stanju. Djevojka iz Afganistana snimljena je 1985. godine i doslovce je obišla svijet jer na najbolji način prikazuje stanje u državi. Prikaz oružja i nasilja, kao najlakši opis ratnog stanja, nikada neće zamijeniti emocije ove fotografije.

image (2)

McCurry je osim u Afganistanu, ratu svjedočio i u Iraku, Iranu, Filipinima, Libanonu, … Iako je njegov rad uvelike obilježen upravo takvim nemilim događajima, sve je situacije pokušao prikazati kroz pogled običnih ljudi tako da njegove fotografije nužno ne prikazuju crnu stranu realnosti. Osim ratne tematike, bavi se i fotografijom drevnih tradicija i pomalo zaboravljenih kultura kao i jednostavnih, malih trenutaka koji obilježuju život. Zbog toga njegove fotografije i jesu toliko posebne, pokazuju nam nešto za što smo mislili da je izgubljeno te ponovo donose osjećaje koji su davno zaboravljeni.

 image (3)

Izložba održana u paviljonu natjerala me da razmislim kako nije “tek tako” uzeti fotoaparat u ruke i uslikati neki događaj. Mnogo je tu odricanja, ali još više strpljenja želite li da upravo ta fotografija prikaže ono što vi sami osjećati pri proživljavanju te priče. Sudbina ljudi s McCurryjevih fotografija ispričana je i zabilježena samo jednim klikom, no iza tog jednog klika krije se velika priča i još veće zadovoljstvo interpretiranja svakog tko će u budućnosti tu fotografiju i pogledati.

Ovaj post nema zaključka kao što nijedna fotografija nema kraj. Cijelu ću priču zaokružiti citatom Stevea McCurryja te vas uputiti na njegovu web stranicu  gdje možete uživati u njegovom stvaralaštvu, baš kao što sam uživala i ja.

What is important to my work is the individual picture. I photograph stories on assignment, and of course they have to be put together coherently. But what matters most is that each picture stands on its on, with its on place and feeling.

S one strane granice

Život s “jedne ili druge strane”, posao ovdje ili ondje, prijateljstva tu ili tamo i tako u nedogled. Puno je toga “ili” kada živite s jedne strane granice, a tamo vas s druge strane zove bolje zaposlenje, veće plaće i isto tako vrijedna prijateljstva. Ovo je pričica o životu na granici- na granici s EU, na granici sa Slovenijom.

Pjesma počinje “Na malenom brijegu…”, pa tako nekako i jest smješten Hum na Sutli, mjestašce s 4.000 stanovnika, nekoliko stotina pasa i mačaka te možda ponekom Milka kravicom. 😉 Ovdje se život od malih nogu isprepliće sa životom koji se odvija preko granice. I tako oduvijek živite uspoređujući stanje kod vas i u susjednoj državi. U Hrvatskoj često zna biti pomalo “zlobnih” komentara na račun naših susjeda, no u politička pitanja i pregovore ne želim ulaziti. Ovaj se tekst temelji na osobnim opažanjima bez ikakvih političkih konotacija pa su i mišljenja svih vas vjernih čitatelja ( 😀 ) apsolutno dobrodošla.

IMG_6036 (600 x 400)

“Tko uđe, nek’ se kani svake nade”

Krenut ćemo od početne točke- granice. Pošto granicu prelazim svakodnevno (kada sam kod kuće) uvijek sam bolja iskustva doživjela od strane slovenskih policajaca. Profesionalniji su, a i, ruku na srce, u boljoj fizičkoj formi. No, ne želim generalizirati, možda je to tek slučaj na ovom graničnom prijelazu.

Mjesto s druge strane granice, Rogatec,  možda je malo veće od Huma, a razlika je vidljiva čim prijeđete granicu. Puno je više šetnica, a pješaci se puno više poštuju. Ukoliko stojite na zebri gdje semafora nema, budite sigurni da će vam netko stati dok kod nas cestu jednostavno morate- pretrčati. Ako je kod njih ograničenje 50km/h, tako će se i voziti jer vjerujte, nije vam svejedno kad vam kazna za minimalno prekoračenje brzine iznosu 300eura.

IMG_6045 (600 x 400)

Volim šetnje i prirodu pa mi je uvijek veoma drago preko granice otići u šetnju upravo zbog toga jer možete sresti puno ljudi i svi će vas odreda pozdraviti iako vas ne poznaju. Nekako se kod nas ustalilo mišljenje da su Slovenci pomalo hladan narod, no, ovi “moji, s druge strane” odaju skroz drugačiji dojam. O ostalim karakteristikama i predrasudama slovenskog naroda ne bih pisala, u videu je samo nakratko spomenuta još jedna od njih. 😉

Kava preko granice? Pa može!

Pošto studiram u Zagrebu, svakog puta kada dođem kući, kave su obavezne. I kada kasnije prijateljima u Zagrebu prepričavam što sam sve radila, uvijek refleksno kažem da sam bila na kavi kod sebe doma. Tada malo promislim i shvatim pa, zapravo, bila sam na kavi u Sloveniji, no već mi je toliko normalno na kavu otići u kafić preko granice da to već i nazivam “kod sebe doma”. Tako i jest, svaka kava je kava preko granice. To je možda do mog mjesta jer naši se kafići ne mogu mjeriti s njihovima, a i Nescafe mi je nekako bolji tamo preko. 😉

Sve ono što vidite iza borova je Slovenija. ;)

Sve ono što vidite iza borova je Slovenija. 😉

Gdje studirati? Gdje raditi?

Što se tiče zaposlenja, velik broj mojih sugrađana i prijatelja radi/živi u Sloveniji. Ondje su ista radna mjesta plaćenija i cjenjenija više nego kod nas. Plaće su bolje pa mnogi već i u školu i na fakultet odlaze u susjednu državu, no o tome nešto više u jednom od sljedećih postova. Iako su neki njihovi izdaci veći od naših pa se na kraju dođe skoro na isto, ipak je ljepše dobiti tisuću, dvije veću plaću nego što za isti posao dobiješ u Hrvatskoj. Čovjek se ipak osjeća malo vrjednijim. Što se tiče shoppinga, ne misleći pritom samo na odjeću, češći je slučaj da stanovnici Huma odlaze u kupovinu u Sloveniju nego što Slovenci dolaze kod nas. Mislim da to govori dovoljno.

“I have been waiting,

waiting on the other side”

Dakle, razlike su vidljive, no nama koji praktički živimo na jednoj i drugoj strani, nije problem raditi u Sloveniji, a živjeti ovdje, no za one koji nisu navikli na takav život, teška je odluka ostaviti sve i otići “trbuhom za kruhom”. Uvjeti tamo možda jesu bolji, no vrijedi li sve to ako iza vas ostaje obitelj, prijatelji i sve onu čemu se veselite kada nakon posla dođete kući? To je individualna odluka i odabir, a idealno rješenje bilo bi- živjeti na granici. 😉

P.S. Mihaelina je izjava trebala glasiti: “Mislim da je naša profesija cjenjenija u Sloveniji…” Mali lapsus linguae. 😉

Božić je skoro pa tu!

Nije ni sredina mjeseca, a Zagreb je već dobrano zakoračio u božićni ugođaj. Ove se godine na nekoliko lokacija u centru grada održavaju razni koncerti i druženja, a građani su više nego zadovoljni.

blog2

Advent u Zagrebu ove se godine proširio pa osim adventa na Zrinjevcu, trgu, u Bogovićevoj, ove godine i uspinjača nudi božićni program (aktualne su i besplatne vožnje 😉 ) kao i Muzej za umjetnost i obrt, a žive jaslice kod katedrale ne možete ne spomenuti. Neki se žale kako su ukrasi došli prerano i kako se ponavljaju svake godine, no meni kao ljubiteljici zimskih radosti to nimalo ne smeta.

blog88

Trg je, vjerujem, glavno okupljalište upravo zbog šatora u kojem se svakog dana održavaju prigodni glazbeni programi, a kuhano vino samo doprinosi još veselijem ugođaju. Na trgu je isto tako okićeno veliko božićno drvce, a svake se nedjelje na Manduševcu pali nova adventska svijeća.

Ulicama oko trga šire se raznorazni mirisa što zbog kobasica, što zbog neodoljivih fritula prelivenih čokoladom pa tako nikako ne možete ostati gladni. 🙂 Tu nećete zaobići niti shopping jer vas cijelim putem prati šarenilo kapa, rukavica i svakojakih ukrasa.

blog1

Novost ove godine jest advent u MUO gdje možete posjetiti izložbe božićnog nakita i ukrasa. Osim toga nude i glazbeni program, kreativne radionice, … Božićne jaslice kod katedrale svoje će priredbe prikazivati od 20. prosinca i sudeći po proteklim godinama, posjetitelja neće nedostajati. Novost je za mene i to što je ove godine velik broj turista u Zagrebu. Do sada nisam imala dojam da im je naš glavni grad zanimljiva destinacija za advent, no u razgovoru s njima shvatila sam da vole dolaziti u Zagreb upravo zbog ugodne atmosfere i srdačnosti građana. Eto, bravo za nas! 😉

blog7

Meni je osobno najdraži Zrinjevac upravo zbog predivne dekoracije koja je većinom bijele boje- bijele sanjke, bijeli bicikli, predivni bijeli fenjeri… No božićni duh najviše pobuđuju lampice kojima su omotana sva stabla, a isto tako osvijetljena fontana djeluje pomalo bajkovito. No, na kraju “božićne” šetnje, svi završe kod paviljona gdje se svaku večer od 18h svira i pjeva. Uz paviljon su izloženi i “leteći bijeli kišobrani”. Moram priznati da sam zadivljena tom idejom, a taj je prizor ujedno i predivna razglednica s Adventa u Zagrebu.

Anđelina je također oduševljena Zrinjevcem i kaže:

Zrinjevac mi je baš poseban. Iako je cijeli grad okićen, on mi je nekako najljepši, baš kao iz bajke. 🙂

blog6

Ukoliko želite osjetiti potpuni božićni doživljaj, možete sjesti u kočiju i kao kraljevi se provozati centrom. Sve u svemu, Zagreb vas zove da ovaj advent i Božić provedete ovdje i uz dobro društvo uživate na nekoliko predivnih lokacija u gradu.

Gužve u kinu Europa

Unutar bogatog programa kina Europe, od 25. studenog do 30. studenog održali su se Dani bosanskohercegovačkog filma. Unatoč poznatom bosanskom humoru, filmovi su bili ozbiljne tematike te su se iskazali kao vrsni nosioci velikog broja filmskih nagrada.

blog1

U Zagrebu se mnogi žale na manjak kulturnih priredbi i manifestacija, ali kino Europa redovno svakog tjedna priređuje odlične filmske programe. Svaki ljubitelj sedme umjetnosti ovdje može pronaći nešto za “svoju dušu”- od tjedna animiranih filmova, do Tjedna izraelskog filma, proteklih su dana na red došla i filmska dostignuća susjedne nam države.

Prvi se puta ova manifestacija održala 2008. godine unutar programa aktivnosti Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba. Prve su godine bili prikazani najnagrađivaniji filmovi BiH, godinu nakon filmovi koji nisu toliko poznati zagrebačkoj publici dok je to sada izraslo u kulturnu suradnju dvaju gradova.

Malo je reći kako je navala na projekcije filmova bila velika, doslovno se tražilo mjesto više pa su ljudi bili spremni čak i sjediti na podu. Ulaz na sve projekcije bio je džabe, a što se tiče vrste filmova koji su se prikazivali, važno je naglasiti: “Odabrao Đelo Hadžiselimović!” 🙂

Svakog su dana bila prikazan dva filma, jedan u 18, a drugi u 20h. Prije projekcija svakog filma, organizatori su održali kratak govor i donijeli nekoliko riječi o filmu koji slijedi.

blog3

 Manifestacija je otvorena predstavom “Audicija” koja je prvi puta izvedena samo par godina nakon otvaranje Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Mogli ste pogledati i nekoliko filmova ratne tematike poput Karaule, Partizanske eskadrile i Sutjeske. Mnogi od tih filmova višestruko su nagrađivani. Film “Sevdah za Karima” osvojio je nagradu European Culture Capital Award 2010. “Jedan dan na Drini” dobitnik je nagrade jednog hrvatskog festivala- Zagrebdoxa. Mnogima je zanimljiv i “Film mobitelom” upravo zbog toga što je kompleksna obiteljska priča ispričana kamerom na mobitelu. Naravno, i taj je film osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film na SFF 2011.

blog4

Film koji sam ja pogledala, film je od kojeg očekujete puno. Brojni se epiteti vežu uz njega, a riječ je o filmu “Djeca”. Gužva na ulazu već je nagovještala da i ostali očekuju mnogo jer drugo niti ne možete pomisliti kada pročitate da je filmu odano specijalno priznanje žirija Cannes Film Festivala, zatim tri nagrade Pesara film festivala, pa nagrada Cineuropa, Srce Sarajeva za najbolju glumicu…

 Izjava redateljice Begić savršeno opisuje samu srž filma:

“Došla sam do zaključka da smo mi svoje snove zamijenili za sjećanja. Kao da smo se obeshrabrili i na neki čudan način prestali sanjati.”

Film je snimljen prošle godine pod redateljskom palicom Aide Begić dok je naslovna uloga pripala Mariji Pikić. Tema filma zaista je zanimljiva. Radi se o životu mladih ljudi čija je budućnost već određena samim tim što su rođeni u određenoj sredini. Komentari publike na film bili su dvojaki. Neki su bili oduševljeni ovakvim prikazom realnog stanja, dok su drugi ostali pomalo razočarani. Osobno, smatram da je film zaslužio sve nagrade, no malo vas isprva zateče kvaliteta i način snimanja, no kasnije shvatite da je upravo tako i trebalo biti snimljeno. Tematika je takva da kamera jednostavno mora doprijeti do unutrašnjih osjećaja i mišljenja svakog lika.

blog2

Gužve na projekcijama

 Zaključak jest da su i ovogodišnji dani BiH filma prošli zadovoljavajuće, kako za organizatore zbog velikog odaziva, tako i za publiku koja je imala prilike pogledati odlične filmove susjedne nam države.

Kako putovati kući?

Stigao je vikend, već ste duže vrijeme u Zagrebu i zaželjeli ste se rodnog kraja. No, pitanje je- kako najbrže i najbolje stići kući? Prema mom osobnom zapažanju, velik broj studenata s naše godine nije iz Zagreba i redovito koristi usluge Hrvatskih željeznica ili pak nekog autobusnog prijevoznika (nekako mislim da avionske kompanije ne treba spominjati :D) kako bi otputovalo doma. Moje sljedeće pitanje jest- birate li HŽ ili putovanje autobusom?

Vjerojatno ste već i pretpostavili, i ja sam jedna od onih koji nisu iz Zagreba, nemaju vlastiti auto pa putuju jednim od spomenutih prijevoznih sredstava. Ovaj je post pisan s moje perspektive, ne znam imaju li kolege s godine ovakve ili slične dvojbe pa je svaki komentar dobrodošao. Ne živim daleko od Zagreba, no autobusna karta ipak je poprilično skupa, a razlog je mali broj autoprijevoznika koji pokrivaju ovo područje. Jedan od njih “smilovao” se studentima pa im nudi jeftiniju kartu, no ona je i dalje skuplja od one koju naplaćuje HŽ.

No, s druge strane, da bi se došlo do najbližeg željezničkog kolodvora potrebno je sjesti u auto i voziti se petnaestak kilometara. Prije dvadeset godina željeznička se postaja nalazila dvije minute hoda od moje zgrade, ona postoji i danas, no dio pruge koji vodi u smjeru Zagreba nije u funkciji. Možemo zaključiti- 1:0 za autobus te dodati kako ispada da smo u zadnjih dvadeset godina nazadovali, a ne napredovali što se tiče željezničke infrastrukture. Nažalost.

Nadovezujući se na prethodni apsurd, moram spomenuti još jedan. Vožnja autom do Zagreba traje malo više od sat vremena, autobusom skoro pa dva sata, a vlakom sat i pol. Razgovarajući s kolegama iz drugih krajeva Lijepe Naše, doznala sam da je kod njih vožnja autobusom puna brža (logičnije), dok je vlak sporija varijanta. Zbog toga je i kolegica Zvonka autobus navela kao prihvatljivije prijevozno sredstvo.

Naime, putovanje vlakom traje po sat i pol duže što meni kao studentici nikako nije opcija, a ako je vozač dobro raspoložen možda na odredište stigneš i prije nego što si očekivao, a uz to možda dobiješ i koju dobru radio stanicu..”

Naravno, napominjem da autobus u mom kraju obavezno staje u svakom selu i ne koristi mogućnost vožnje autocestom te dobivate “besplatnu” turu po čitavom Zagorju. Unatoč toj privilegiji razgleda, došli smo do rezultata 1:1.

Već sam napisala nekoliko redaka o cijeni karata, no još ću jednom napomenuti. Cijena autobusne karte po redovnom liniji zaista je precijenjena. Uzmete li povratnu kartu vlakom, iako vas netko autom mora odvesti na postaju, konačni će vam trošak biti manji od troška jednosmjerne karte autobusom. Dakle, dvosmjerna karta vlakom jeftinija je od jednosmjerne karte autobusom, pomalo ironično. Jedan od ukupno dva autoprijevoznika nudi povoljniju kartu za studente, no vozni red im nije za svaku pohvalu. Dakle, 1:2 za vlak.

Kolegice Mateja i Dunja također radije odabiru vlak, a kao razlog najviše navode jeftiniju cijenu karte.

“Najveći razlog zašto putujem vlakom, a ne autobusom je zato što mi je jeftinije, ali i puno ugodnije. Puno je više mjesta nego u skučenom autobusu. Kad nema gužve mogu i leći, pa zato iako vožnja traje dulje za put u Zagreb i kući uvijek biram vlak”, kaže nam Mateja dok se Dunja nadovezuje: “Iskreno, nemam pojma dal’ uopće ima bus od Koprivnice do Zagreba, valjda ima, al’ svi idemo vlakom jer nam je jeftino, ono kao nema dronckanja puno k’o busom i nekako mi je ugodnije vlakom nego busom, sigurnije.”

Na red je došao i vozni red. Odmah ću na početku napisati: “The point for the train!” Zakasnite li na prvi vlak, znate da će za otprilike sat i pol, najviše dva, krenuti drugi. Većina nas popodne putuje kući pa od 13 sati vlak kreće gotovo svakih sat vremena, dok je ujutro vozni red ipak prorijeđen. Ako pak zakasnite na autobus, načekat ćete se se neko vrijeme jer je njihov vozni red poprilično prorijeđen.

Uz vozni red mogu odmah spomenuti i gužvu. Iako vlak vozi češće, u popodnevnim su satima gužve neizbježne. Već je i to dokaz kako ljudi češće putuju vlakom jer je autobus od 60 mjesta pun jedino ponedjeljkom i petkom, dok je vlak od nekoliko vagona pun svako popodne. Naravno da vam ponekad nije ugodno gužvati se u punom vlaku, no nekako to pretrpite jer znate da vas ne očekuju svi oni bjesomučni zavoji kojima vas vozi autobus. No, zbog velikih gužvi, bod ipak pripada autobusu (2:3).

Kao predzadnju stavku, spomenut ću udobnost. O tome ne mogu suditi, to ovisi od čovjeka do čovjeka. Osobno, udobnije mi je putovati vlakom jer imate kamo “smjestiti” noge, možete i ustati, a ne nekoliko sati  nepomično sjediti. Nema zavoja, rupa na cesti, semafora, a ni policije. No, poznajem i one kojima je vožnja u vlaku puno mučnija pa će uvijek, bez obzira na sve radije prihvatiti vožnju autobusom.

Zvonka je također jedna od onih kojima je udobnost u autobusu neusporediva s onom u vlaku.

Autobus se, barem meni, ispostavio kao udobnije prijevozno sredstvo, dok se u vlaku osjećam nekako nelagodno, kupei su često natrpani, a to je posebice po ljeti nezgodno budući da većina vlakova u Hrvatskoj nema klime ni dobru ventilaciju, mjesta za sjest je isto u većini slučajeva teško pronaći, dok je u autobusu to vrlo jednostavno.”

Usprkos udobnosti, ne možemo tek tako prijeći preko vrste vlakova koji voze na ovoj, ali i većini relacija u Hrvatskoj. Ne mogu reći da HŽ u svojoj rezidenciji ne posjeduje i brze vlakove, čija se vrata otvaraju sama, gdje vam nije vam potrebna sva snaga svijeta samo da okrenete crvenu kvaku i izađete iz vagona. No, takvi su vlakovi rijetkost i voze većinom na međunarodnim linijama, dok smo mi, “domaći”, osuđeni za vlakove stare 30, 40 godina. A autobus? Tu veliku ulogu igra sreća jer ovisi kojim ste danom odlučili putovati. Ponekad se ugodno iznenadite modernošću busa, dok vas ponekad dočeka nekoliko desetljeća staro vozilo. U ovoj je rundi igra izjednačena.

Posljednji zvižduk, natjecanje je gotovo, a pobjedu u mom slučaju odnosi ekipa u pomalo pohabanim plavo bijelim dresovima-vlak, s rezultatom 3:5. Pobjednik nagradu ipak neće moći preuzeti jer stanje u ekonomiji ne dopušta rasipanje novcima i kojekakvim nagradama, no pisana riječ na ovom blogu svojevrsno je priznanje.

Sva vaša iskustva dobro su došla u komentarima! 🙂

Grad muzeja

Vjerujem da velika većina vas voli odlaziti u muzeje, no Zagreb nam, nažalost, baš i ne nudi velik izbor. Uspoređujući oko 150 muzeja koji su smješteni u Berlinu s 15-20 koliko ih broji Zagreb, shvaćamo da smo poprilično slabašni po tom pitanju. Upravo ću vam zbog toga opisati jedan od meni dojmljivijih muzeja u njemačkom glavnom gradu, ali pokazati i da kod nas ipak “nije sve tako sivo”, nađe se tu i tamo nešto vrijedno posjeta. 😉

Razumljivo je da se Zagreb ne može mjeriti s Berlinom, pa se tako ni stanje u kojem se nalaze naši muzeji ne može usporediti s onim u zapadnoj Europi. U Berlinu je gotovo na svakom koraku jedan muzej, a za one posvećene Drugom svjetskom ratu i dobu nacizma, ulaz se ne naplaćuje. To je veoma pohvalan pothvat jer tek u takvim muzejima shvatite što se stvarno događalo i kako su ljudi živjeli, a pošto se radi o Berlinu, ne čudi što je broj upravo takvih muzeja poprilično velik.

Naravno, teško je posjetiti tolik broj muzeja, no od onih posjećenih, najviše pažnje plijenio je DDR muzej. Iako se ulaz u taj muzej naplaćuje, posjet je vrijedan svakog eura. Radi se o odlično koncipiranom, interaktivnom muzeju koji prikazuje život i stanje nakon Drugog svjetskog rata, točnije za vrijeme Njemačke Demokratske Republike. Taj bih muzej u jednu ruku mogla usporediti s Muzejem suvremene umjetnosti, ali i Muzejem krapinskih neandertalaca u Krapini jer i on pruža određenu interakciju, a ne tek suhoparno pregledavanje izloženog materijala.

DDR muzej zapravo nije smješten na velikom prostoru, no sve je toliko dobro “posloženo” i sastavljeno da se tamo komotno možete zadržati nekoliko sati. Na samom je ulazu maketom prikazan Berlinski zid (naravno, ne u cijelosti), no na odličan vam način objašnjava kako je bilo gotovo nemoguće prijeći s jedne strane na drugu. Moram naglasiti da je ovo prvi muzej u kojem sam bila, a da je dozvoljeno dirati sve što je izloženo. Dakle, svaku stvar koja stoji na polici, koja je obješena, možete pomnije promotriti sa svih strana i primiti je u ruke. Nekako imam osjećaj da u Zagrebu to ne bi bilo moguće jer bi organizatori ostali u strahu da im dio izložbenog materijala ne nestane, no ovdje vas nitko ne kontrolira, podrazumijeva se da muzej posjećuju ljudi koji su željni naučiti nešto novo pa im ne pada na pamet “posuditi” si nešto od izloženog.

Život građana u DDR-u ovdje je ispričan kroz mnoštvo slika i fotografija uz koje je obavezno izložen tekst (na engleskom i njemačkom), uz to se prikazuje video ili samo audio. Kako biste otkrili sve fotografije, potrebno je otvarati police i ormare pomoću kojih je pregrađen cijeli muzej. Takvim je načinom prezentiranja, stvoren dodatni prostor pa se tako u muzeju nalaze i dva automobila. Jedan od njih je nezaobilazni trabant pa u njega možete i sjesti te proučiti unutrašnjost. Isto tako, složen je i dnevni boravak prema dizajnu u vrijeme DDR-a, gdje je također dopušteno sjesti na kauč, gledati TV, pričati na telefon, otvarati ormare, … Ista stvar je i u kuhinji– možete otvarati elemente i proučavati kakve su namirnice koristili.

U jednom se kutu muzeja nalazi i soba za ispitivanje gdje je sve namješteno kao da se ispituje najveći politički neprijatelji. Za sve obožavatelje mode, u muzeju su i dva ormara puna odjeće koju, već i pretpostavljate, možete pregledavati i opipavati. Izloženi su i autentični aparati iz tog vremena, primjerice telefon, pegla, … Najzanimljiviji dio u ovom muzeju jest radni stol koji je zapravo touch screen, a na njemu se nalazi uredski pribor. Uz svaki od pribora otvara se prozorčić te klikom na njega možete doznati nešto više o razvoju njemačkih političkih stranaka, gradovima, njemačkim ličnostima i sl.

U Zagrebu još nisam naišla na muzej sličan ovome gdje se može dirati apsolutno sve, usporediti ga mogu s MSU i Muzejem krapinskih neandertalaca u Krapini. Iako je muzej u Krapini mnogo veći, a vjerojatno je na njega utrošeno mnogo više novaca jer je prikazana cijela evolucija, u jednom je dijelu interaktivan kao i DDR muzej u Berlinu. Muzej neandertalaca također ima stol- touch screen gdje možete proučiti svaki dio tijela neandertalaca, ali i skener gdje se vaše tijelo uspoređuje s neandertalskim. Sve izloženo ne može se dirati, no taj je muzej ipak stepenicu više pa je pokrenuo ljude da i oni aktivno sudjeluju u muzeju, a ne da samo šeću i promatraju izložen materijal.

Ukoliko ćete se jednog dana nalaziti u Berlinu, ovaj je muzej moja preporuka. Naravno, imate još velik broj zanimljivih muzeja, no ovaj je malo drugačiji i posebniji. Isto tako, nadam se da ćemo u jedan takav interaktivan muzej u skorijoj budućnosti moći odlaziti i u Zagrebu.

Nevolje po Bjelorusiji

Često puta se, vjerujem, svi znamo zapitati: “Bože, u kakvoj to državi živimo!” Ustavno gledajući, živimo u parlamentarnoj demokraciji. Iako se ponekad ne osjećamo tako, demokracija se ipak provodi na ‘rvacki ( 😉 ) način. No, što je s onim državama u kojima se ni takva demokracija ne provodi? Sama sam se susrela s takvim primjerom koji nas je prilikom putovanja “koštao” 1.000km vožnje više. Riječ je o, prema većini zapadnih medija, ali i organizaciji za ljudska prava Human Rights Watch, posljednjoj europskoj diktatorskoj državi- Bjelorusiji.

Image

Minsk, glavni trg

Istok našeg kontinenta nikako ne možemo usporediti s našim, a kamoli zapadnim, dijelom Europe. Glavni su gradovi doista sređeni, prigovora nemam, no ostatak države (a sve su one površinom poprilično velike, Rusija i najveća u svijetu) posve je novi svijet.

Minsk kao sjedište Bjelorusije grad je koji nimalo ne iskače iz okvira uređenih i “izglancanih” zapadnoeuropskih gradova. Arhitektura je predivna, imaju jednu od najzanimljivijih knjižnica na svijetu, ulice su nevjerojatno čiste, a ljudi slobodno šeću gradom. Možda ovo “slobodno šeću gradom” zvuči kao da smo očekivali da će tamo policija na svakom uglu čekati naoružana razno raznim napravama, što nije bio slučaj, no ipak se potajno nadate da ćete među ljudima na cesti primijetiti neku ukočenost pošto vas svi uvjeravaju u izobličeno stanje u državi. Jedino što smo u gradu primijetili jest neobjašnjiva gužva u Mc’Donaldsu. Ne znam je li to zbog amerikanizacije za kojom možda žude, ili im je hrana toliko ukusna (u što baš i ne vjerujem 😀 ) jer taj lanac brze prehrane s obzirom na hiperinflaciju bjeloruske rublje i nije toliko jeftin, isplativije im je otići u restoran i naručiti “pravi obrok” jer su cijene stvarno povoljne.

Image

Kad vam račun iznosi 79.400- bjeloruskih rublji, naravno! 😉

No, odmaknimo se malo od grada jer tamo prividno, barem za našeg boravka, “sve štima”. Odmaknete li se samo 10 km od centra, stječete dojam da ste u nekom paralelnom svijetu. Okolica grada ne da nema prekrasnu arhitekturu, već su im kuće drvene, pomislite da unutra nitko ne živi sve dok kroz vrata ne proviri mlada djevojka. Asfalt je poprilično stran pojam, mačka na svakoj ogradi, a kao točka na i su pumpe za vodu nasred ulice (svrsishodno ako trebate oprati zube).

Učenje stranog jezika njima nije prioritet, u hostelu se sporazumijevate pomoću Google Translate-a. I ako se pitate- ne, voditelj hostela nije “čovjek u godinama”, već osamnaestogodišnji mladić koji jedino zna reći “Hello!”. Ako je ovo uža okolica grada, možete tek zamisliti ostatak države.

Image

Ovim postom mi nije cilj sugerirati kako je Bjelorusija zemlja koju ne treba posjećivati, zapravo smatram da je Minsk prekrasan grad, već želim ukazati na krajnosti koje su prisutne i koje se ne mogu uspoređivati s primjerom razvoja našeg glavnog grada i ostatka države.

Možda isprva (pogotovo u Minsku) nisu vidljive Lukašenkove odredbe i zakoni koje donosi na svoju ruku, no kad proputujete cijelu zemlju, dođete do granice s Ukrajinom i ponovo vas pošalju istim putem natrag jer vas neće pustiti preko, shvatite da je sloboda ovdje ipak ograničena. Naime, Bjelorusija vodi posebnu “politiku” prema stranim državljanima u njihovoj zemlji. Još je veći problem što se kao strani državljanin (Hrvat) u toj zemlji nemate kome obratiti za pomoć jer Hrvatska tamo nema svoje veleposlanstvo te ste u slučaju nekih nenadanih problema jednostavno prepušteni- sami sebi.

Bjeloruska ekonomija zapravo je veoma stabilna, nezaposlenost niska, ali većina djelatnosti jest u državnom vlasništvu, a nama posebno važno, da su i mediji kontrolirani od strane vlasti. Lukašenkovi zakoni kritizirani su i zbog njih država trpi mnoge sankcije. Predsjednički mandat nije limitiran niti ograničen pa tako Lukašenko vlastitom odredbom državom predsjeda već punih 18 godina.Žestoki je protivnik amerikanizacije i utjecaja sa zapada pa mi se taj razlog čini kao najprihvatljivije objašnjenje za opću pošast građana na Mc’Donalds.

Image

Posve sulud propis za nemogućnost masovnog okupljanja ljudi nešto je što ne biste očekivali u Europi, no eto, Lukašenko više ne može iznenaditi. Naravno, uz to se veže i blokiranje svih društvenih mreža ukoliko dođe do takvog okupljanja i protesta protiv vlasti. Demonstranti su već navikli na brutalne policijske mjere pa su prošle godine putem društvenih mreža dogovorili okupljanje na nekom javnom mjestu, no umjesto uzvikivanja političkih parola, jednostavno su šutjeli ili pak pljeskali, no zatvor im ipak nije ginuo. Isto tako, zakonom je ograničen pristup stranim internetskim stranicama, pogotovo onima koji preko mreže prodaju robu ili usluge (Amazon i eBay tamo nisu legalni).

Stanje je najvećim djelom takvo jer se Bjelorusija nalazi između dva diva- Rusije s jedne strane s kojom održava svojevrsnu uniju, a koja ujedno ima velik utjecaj na ekonomiju države, i s druge strane zapada (EU i SAD) koji želi uvesti tržišnu ekonomiju te isto tako prijeti još većim sankcijama zbog oštrog režima. No, ćud “glavnog vođe” u ovom slučaju također nije nebitna stavka.

 

Na kraju bih željela dati savjet svima koji planiraju put Bjelorusije- dobro provjerite kakvu vizu vadite, između tranzitne i izlazne vize postoji velika razlika na koju vas neće upozoriti u ambasadi. 😉

Press Code

''The more difficult the victory, the greater the happiness in winning!'' - Pele

Škrabaona

Čušpajz "ili-ili" tema

Aktualnosti iz metropole

Čušpajz "ili-ili" tema

Z'BRDA Z'DOLA

Glasilo buduće novinarke

DJ's online world

Čušpajz "ili-ili" tema

Tko me ne zna, taj me sanja!

No limits. No fear. No rules.

Piskaranje i piskaralaško prigovaranje.

Blog u službi konvergencije medija.

Čušpajz "ili-ili" tema

Iz jednog pogleda

Nikad ne odustaj ,jer možda baš taj zadnji pokušaj dovede te do cilja!

Sasvim (ne)obični ljudi

"Svatko vidi kako izgledaš, ali malo ih zna ono što zbilja jesi" N. Machiavelli

Eventoteka

Na potezu Zagreb - Pula

ivanahonomihl

Informacije pokreću svijet

Dobri duh Bjelovara

Sve što veseli ili tišti "male" ljude, bit će ovdje zabilježeno

Blogoteka

Do čitanja!