Feeds:
Posts
Comments

Archive for the ‘Studiranje’ Category

Mnogo je tekstova napisano o razmjeni studenata i raznim stipendijama koje se studentima nude, no, kakav je zapravo osjećaj otići i početi sve ispočetka u nekoj drugoj državi. Sve to, ali i usporedbe našeg zagrebačkog sveučilišta s onim vani, ispričat će nam dvojica momaka koji su se odvažili i učinili upravo to- studiraju vani.

 

Filip- Maribor

 

Jedan od njih je Filip, dvadesetdvogodišnjak koji je prvu godinu građevine završio u Zagrebu, no oduvijek mu je želja bila studirati arhitekturu te je zbog toga odlučio početi ispočetka i ponovo upisati prvu godinu arhitekture, ali ovoga puta u Mariboru.

Upisao se kao strani student, a na tu ideju došao je nakon što je shvatio da u Mariboru ne treba polagati državnu maturu pošto je položio “staru”, školsku maturu.

Uz malo raspitivanja (kod jednog prijatelja), traženja i informiranja, saznao sam da mi je druga najbliža i najjednostavnija opcija Slovenija. Saznao sam da stranci koji dođu na prijemni za arhitekturu polažu prijemni ispit točno onako kako je nekad bilo i u Zagrebu. Tražile su se ocjene iz srednje škole pa su se provjeravale sposobnosti crtanja i na kraju intervju. Dva mjeseca nakon, dobio sam pismo na kućnu adresu gdje je pisalo da sam primljen jer arhitektura u Mariboru svaku godinu upisuje 80 studenata od kojih 4 studenata sa stranim državljanstvom.

No, ipak nije sve teklo tako glatko:

«Sama dostupnost informacija o cijelom tom procesu nije baš najbolja. Mora se puno telefonirati, tražiti info na internetu i sl. To je zamoran proces. Ali isplati se! 🙂  Druga negativnost je ta da prije nego što pristupiš prijemnom moraš predati svjedodžbe iz srednje škole te svu potrebnu dokumentaciju – na slovenskom jeziku! Prijevod svega toga kod ovlaštenog prevoditelja jako je skup – cca 250€. Ta cijena mi se činila jako visoka pogotovo zato jer mi prevedene svjedodžbe ne garantiraju upis na faks. Tako da oni koji nisu upisali, na žalost, uzalud su potrošili te novce.»

www.studentskidomovi.uni-mb.si

Jedan od studentskih domova. Razlika naspram naših domova, itekako je vidljiva.
http://www.studentskidomovi.uni-mb.si

Što se tiče usporedbe našeg i mariborskog sveučilišta, razlika nije velika. Sam kaže kako je Maribor “Univerzitetno mesto”, tj. sveučilišni grad tako da su smjerovi poput medicine i FER-a možda najcjenjeniji, a iz svoje perspektive smatra da je “Zagrebačko sveučilište ipak malo poznatije odnosno priznato – pogotovo u Europi.” Jednu od razlika koju smatra zanimljivom, a možda se ne bi svidjela svim studentima, jest što “svi faksevi u Mariboru sa predavanjima počinju u 7h u jutro, za razliku od Zagreba gdje predavanja počinju u 8h”, a dodaje i kao se “europska financijska sredstva u smislu opremljenosti i uređenosti fakulteta ovdje mogu nadaleko primijetiti.”

Nadovezujući se na prethodni post, priupitala sam Filipa kakav je studentski smještaj u Mariboru, a nimalo me nije iznenadio njegov veoma pozitivan odgovor.

Tu postoji jasna razlika između Zagreba i Maribora. Na žalost. U Mariboru su svi studenski domovi novi, a oni stari su obnovljeni. Većina studenata živi u domovima (ima ih 15 – 2 se još grade) i to s razlogom. Tamo im je omogućen brzi internet, vlastita kuhinja, vlastita soba i to po nekoj normalnoj cijeni (65 do 130€ – ovisi o samom domu). Ti domovi imaju jako stroga pravila u pogledu kućnog reda, koja moram priznati, jako dobro funkcioniraju. Nema pušenja (svaka soba ima detektor dima), nema premještanja namještaja (na taj način se ne uništava namještaj), svaki student ima karticu s kojom ulazi u dom, i svaki dom ima svojega vratara. Tu su i mjesečne inspekcije soba. Možda se iz perspektive jednog studenta koji živi na Savi to čini tiranski odnosno jako strogo, no – nije. To sve funkcionira jako dobro i student se na to jako brzo navikne.

Soba/apartman u kojem je Filip živio prošle godine.

Soba/apartman u kojem je Filip živio prošle godine.

Kuhinja u apartmanu.

Kuhinja u apartmanu.

Osim domova, studentima je i prehrana jedna od važnijih stavki nakon kvalitete fakulteta. Naravno, i ovdje Maribor prednjači jer se tamo može jesti u bilo kojem restoranu, od meksičkog, talijanskog, pa čak do McDonaldsa, no po puno povoljnijoj cijeni.

Slovenski studenti imaju mogućnost većeg izbora hrane. I sam princip usluge je puno bolji od onog čekanja u redu u menzi s tacnom u ruci. Ovdje uđeš u bilo koji restoran, sjedneš i naručiš. Posluže te onako kako bi te poslužili u bilo kojem restoranu. Postoje takozvani bonovi. Rade na principu telefonskog poziva. S potvrdom o upisu i svojim mobitelom, na početku svake akademske godine, otiđeš u ured ŠOUM-a (Študentska organizacija Univerze v Mariboru) i tamo ti aktiviraju mogućnost korištenja studentskih bonova.

Tipičan ručak u Mariboru.

Tipičan ručak u Mariboru.

Plaćanje nakon obroka također je puno naprednije, kao što je i naveo, svaki se račun plati putem mobitela.

Nakon što pojedete, konobar vam donese jedan zanimljiv mali aparat (liči na mobitel iz 1980ih) na koji prisloniš svoj telefon nakon što pozoveš broj 1808. Počekaš nekoliko trenutaka, i to je to. Subvencija je odobrena, a jedino što moramo platiti razliku koja, ovisi o restoranu, iznosi od 0 do 4€. Prosjek je negdje oko 2.30€ što otprilike iznosi 15kn.

"Strojčić" za plaćanje.

“Strojčić” za plaćanje.

No, ipak Filip malu prednost daje hrvatskom modelu zbog toga što možeš jesti nekoliko puta na dan, dok je u Mariboru to limitirani na dva obroka dnevno, a i cijena obroka zagrebačkih studenata ipak je malo niža. Ja bih ipak dodala- ovdje jedemo u trošnim menzama, hrana je pomalo upitne kvalitete, dok slovenski studenti ipak jedu hranu iz restorana. Moj plusić zbog toga ipak ide Mariboru. 😉

Za kraj nam je Filip još samo usporedio mariborski noćni život sa zagrebačkim. Kaže kako su “Slovenci isto tako socijalni kao i Hrvati i nema neke razlike. Osim cijene pića naravno, koje su u Sloveniji nešto veće. A i dan za izlaske (klubovi, koncerti i kina) je utorak za razliku od srijede u Zagrebu.”

 

Goran- Goettingen

 

Na redu nam je i drugi student koji je napustio zagrebačko sveučilište. Goran je jedan od onih studenata čiji bi profil bio idealan za rubriku Superstudent na Tv Studentu- da i dalje studira u Hrvatskoj. Osvojio je brojne nagrade na natjecanjima pa ne čudi što je nakon završenog preddiplomskog na PMF-u (smjer molekularna biologija), diplomski studij odlučio upisati na jednom od najboljih prirodoslovnih fakulteta- u njemačkom gradiću Goettingenu.

Sam kaže kako mu stipendiju nije bilo problem dobiti, a svima preporuča da obavezno odu na sajmove na kojima se predstavljaju razne stipendije, a tamo i najlakše možete doći do informacija koje vas zanimaju. Za njega je samo prebacivanje na njihovo sveučilište prošlo odlično, uvijek je imao stručnu pomoć sa strane pa ipak nije bio tako velik problem pronaći smještaj i ispuniti svu potrebnu papirologiju.

Tradicija u Goettingenu jest da svi ljudi koji doktoriraju ovdje moraju poljubiti kip iukarasiti ga buketom cvijeća.

Tradicija u Goettingenu jest da svi ljudi koji doktoriraju ovdje, moraju poljubiti kip i
ukrasiti ga buketom cvijeća.

Goranu je jezik ipak malo veći problem nego Filipu. Njemački je jezik mnogima težak, no učio ga je u osnovnoj i srednjoj školi pa  mu sam dolazak u novi grad, tj. državu nije bio toliki problem, no dodatna poduka dobro mu je došla.

Prije samih predavanja na fakultetu, tri smo tjedna svakodnevno odlazili na tečaj njemačkog gdje smo ponavljali, ali ujedno i učili sve ono što nam je potrebno za svakodnevnu konverzaciju i snalaženje po gradu.

Iako možda svatko pomisli kako je velik problem doći u neku nepoznatu zajednicu, mora se razmišljati i s te strane da ima još puno studenata koji su u istoj poziciji i sve im je ovo novo. Tako je bilo i njemu.

Nova se prijateljstva i poznanstva brzo steknu. Malo tko poznaje onog do sebe pa su svi, u jednu ruku, primorani upoznavati nove ljude. No, to je odličan način da i sebe upoznaš malo bolje jer tek tada shvatiš kako reagirati u nekim situacijama. Na početku smo imali zajednička druženja u kojima smo predstavljali svoje kulture i države iz kojih dolazimo, a sada su si, više-manje, već svi pronašli neku grupicu ljudi koja im odgovara.

Studenstka knjižnica.www.india.diplo.de

Studenstka knjižnica.
http://www.india.diplo.de

Što se tiče fakulteta, Goran ima samo riječi hvale. Laboratorij u kojem se odvijaju istraživanja vrhunski je opremljen, a stručnjaci i profesori odlični su predavači i mentori.

Mislim da uopće ne trebam napominjati razliku između opremljenosti hrvatskih i njemačkih fakulteta. Goettingen glasi kao studentski grad, ovdje studira mnogo mladih iz svih dijelova svijeta pa vjerujem da to dovoljno govori o kvaliteti samog studija.

U Goettingenu se studenti također hrane u menzama, no te su menze na razini restorana u kojima ručaju studenti u Mariboru. Iako je cijena, razumljivo, viša nego kod nas, hrana je puno ukusnija.

U gradu imamo tri menze, no svaka od njih ima odličnu hranu tako se mogu najesti baš kao i “kod kuće”.

Uvijek kažemo kako mladi odlaze za poslom, a Goran je iz naše države otišao i ranije tražeći bolje obrazovanje. Bila bi još veća šteta da netko poput njega ostane i raditi negdje vani jer će naše tržište izgubiti odličnog stručnjaka. No, on još ni sam nije siguran što će biti za par godina i hoće li ostati ili se pak vratiti. Ja mu jedino mogu reći- sretno!

Filip nam je pak rekao kako mu je “želja vratiti se u Zagreb i to ću probati napraviti na način da upišem diplomski u Zagrebu. No ta želja za povratkom u Zagreb izlazi iz osobnih razloga, a ne zbog nekih nedostataka studiranja u Sloveniji.” On nam je ipak dokaz kako se mladi ponekad žele vratiti nakon studiranja vani. Svoj potencijal i strast za projektiranjem želi iskazati na našem tržištu i sam sebi dokazati kako se nešto ipak može ostvariti ukoliko to stvarno želimo. Ne sumnjam da ćemo se njegovim zgradama u budućnosti diviti na više lokacija u Zagrebu.

Read Full Post »

Sudeći po mojim “ili-ili” temama, ovaj blog bi se komotno mogao tako i nazvati. Od busa ili vlaka, života ovdje ili vani, do tema koje tek slijede, a isto tako uključuju taj veznik, ovaj post progovorit će o studentskom smještaju, točnije odabiru stana ili studentskog doma za boravak za vrijeme studija.

hodnik

Koja vrata odabrati?

Svaki početak je težak… ili?

Ja sam jedna od onih koji su okusili (ne)čari i jednog i drugog. Iako su mnogi već srednju školu pohađali van svog mjesta, ja sam tek s osamnaest godina saznala što znači zaista živjeti bez da te čeka ručak svaki dan, bez da ti je frižider uvijek pun i bez nekog tko će uskočiti u pomoć kada je čišćenje u pitanju. Za sve te probleme prije je rješenje bila mama, a od prije četiri godine, za sve takve i tomu slične nedoumice, odgovorna sam sama.

On my own

Prvo sam živjela u stanu, nekako me bilo strah da u domu čovjek nema svoju privatnost (u što sam se kasnije razuvjerila). Za početak, stan ima velikih prednosti. Imaš vlastitu sobu, kuhinju u kojoj možeš kuhati što god ti se prohtije (naravno, ako frižider to dopušta), do kupaonice koja je “samo tvoja”. S druge strane je i mir za vrijeme učenja, ali i sloboda kada je organiziranje zabava u pitanju.

Zvonka tako od prve godine živi u stanu i njegove prednosti nikako ne može usporediti s onima koje pruža domski život.

Život u stanu izabrala sam jer se jednostavno nikako ne mogu zamisliti u domu. Sigurno je lijepo imati mnogo cimera i docimera i menzu ispred zgrade, ali i život u stanu ima svoje prednosti. S jednim cimerom ili cimericom također se stvori odličan odnos, a opet se možete nalaziti u više komotnijeg prostora ili svaki u svojoj sobi. U menzu se opet može otici svako malo, a prednost je i kuhinja u kojoj se mogu stvarati i unaprjeđivati kulinarske sposobnosti. S druge strane red, rad i disciplinu uvijek se može imati, nekako mi se čini sve prostranije i sličnije kuci na kojoj smo navikli. Naviknuta sam na takav boravak i veću privatnost i osjećaj većih mogućnosti, prostranstva čak, stoga dokle god je mogućnosti mislim da ću boraviti u stanu.

Dnevni boravak u prošlom stanu

Dnevni boravak u prošlom stanu

Kao što je i Zvonka rekla, život u stanu omogućuje komotnost u tom smislu da nisi prisiljen svakog dana ići u menzu, uvijek možeš skuhati nešto na brzinu i priređivati “palačinka partye” kada ti se prohtije. Isto tako, možeš pozvati koga god ti srce poželi, sve dok ima dovoljno mjesta na podu.

stan3

Kuhinja u stanu se ipak pomalo razlikuje od one u domu 😉

Sve je to super, no nešto ipak fali. Fali onaj osjećaj koji ti zaista pokazuje da si sada u najboljim godinama, kako je sada sve lakše jer tek kasnije dolaze oni veći problemi. Fali onaj osjećaj da nikad nisi sam, a ponekad, vjerovali ili ne, i malo buke na hodnicima.

Sava kao drugi dom

Sada živim na Savi i mogu reći da mi je odlično. Ona bojazan da neću moći jesti kad mi se prohtije, pokazala se apsolutno netočnom. Iako se kuhinjica na katu baš i ne koristi, uvijek možeš pojesti neke pahuljice ili namazati Nutellu ( 😀 ) za doručak. Živim u 6. paviljonu pa možda imam tu sreću što ne dijelim kupaonicu s cijelim katom, a i živim sa super curama  koje sam poznavala i prije pa je proces prilagodbe na domski život bio kratak i uspješan. 😀

Iako su sobe manje, nema tv-a, na kraju ipak shvatiš da ti je dovoljno da imaš gdje sjesti, leći, ali možda i najvažnije, da imaš internet. Naravno, život u stanu dopušta brži internet, dok je ovaj u domu malo sporiji, i taman kad se naljutiš zbog te “brzine”, u glavi se upali lampica- pa čekaj, ja za taj internet ne moram platiti nikakav račun i ljutnja brzo prođe.

soba1

Jedna strana sobe u 6. paviljonu

 Upravo spomenom računa, domski život dobiva veliku prednost. Plaća se smještaj koji ne iznosi mnogo, a ne moramo se brinuti kada će doći račun za struju, vodu, je li dovoljno toplo u stanu i sl. Moram reći da je u našem paviljonu čak i pretoplo, no neću se žaliti. 🙂

Iako je buka i glazba ponekad prejaka, nekako se naviknete i više ih uopće ne doživljavate. Zapravo vam ponekad dobro dođe malo glasova i smijeha na hodnicima, ali i čavrljanja na putu do menze. A kad se dođe do menze, hmm, to je već možda tema za drugi post. Dovoljno je reći da se u nekim menzama možete najesti jako dobro, dok u nekima malo manje dobro. 😉

Skupo ili jeftino?

Jedna od danas možda važnijih stavki pri odabiru života u stanu ili domu jest novac. Nikome novčana situacija nije bajna pa ako želite proći puno jeftinije, dom je vaš izbor. Ne kažem da nema jeftinijih stanova, ili možda skupljih domova, no realno gledajući, u domu plaćaš smještaj, račune za režije ne shvaćaš kao svoj problem.

No, s druge strane, ako dolaziš u dom bez da imaš cimera, a “dobiješ” nekog tko ti nikako ne odgovara po svojim navikama, tada razlika u cijeni neće biti problem. Vjerujem da ipak svatko razmišlja o tome da živi na najlagodniji način, da mu u vlastitoj sobi ne bude neugodno pa je po tom pitanju stan ipak možda prihvatljiviji zbog činjenice da cimera možeš birati sam.

Ines od prve godine fakulteta živi u domu, a sobu na Savi ne bi mijenjala za stan zato što:

…je dom puno povoljniji, financije su glavni razlog boravka u domu. Na prvoj sam godini živjela u učeničkom domu s još tri osobe i bilo je trenutaka kada sam pomislila da neću izdržati, no na kraju sam se privikla i bilo mi je sasvim dobro. Sada sam u 6. paviljonu na Savi i ovdje mi je odlično. Mislim da bi mi u stanu bilo predosadno jer ovdje uvijek nađeš nekog za popričati.

Učenje u domu

Učenje u domu

Dakle, puno je tu pluseva i minuseva, na jednoj i drugoj strani. Ja sam život u stanu i domu i nikada nisam imala neugodnih iskustava. Sve je stvar prilagodbe i načina života na koji ste navikli. Netko se jednostavno ne može zamisliti u studentskom domu, dok netko drugi ne bi mogao živjeti bez osjećaja pripadnosti jednoj velikoj domskoj obitelji, što potvrđuju brojna događanja koja Savu prikazuju baš kao veliku, sretnu obitelj.

U videu možete čuti Anđelinina dobra i loša iskustva sa životom u stanu, ali i domu.

Read Full Post »

Kako putovati kući?

Stigao je vikend, već ste duže vrijeme u Zagrebu i zaželjeli ste se rodnog kraja. No, pitanje je- kako najbrže i najbolje stići kući? Prema mom osobnom zapažanju, velik broj studenata s naše godine nije iz Zagreba i redovito koristi usluge Hrvatskih željeznica ili pak nekog autobusnog prijevoznika (nekako mislim da avionske kompanije ne treba spominjati :D) kako bi otputovalo doma. Moje sljedeće pitanje jest- birate li HŽ ili putovanje autobusom?

Vjerojatno ste već i pretpostavili, i ja sam jedna od onih koji nisu iz Zagreba, nemaju vlastiti auto pa putuju jednim od spomenutih prijevoznih sredstava. Ovaj je post pisan s moje perspektive, ne znam imaju li kolege s godine ovakve ili slične dvojbe pa je svaki komentar dobrodošao. Ne živim daleko od Zagreba, no autobusna karta ipak je poprilično skupa, a razlog je mali broj autoprijevoznika koji pokrivaju ovo područje. Jedan od njih “smilovao” se studentima pa im nudi jeftiniju kartu, no ona je i dalje skuplja od one koju naplaćuje HŽ.

No, s druge strane, da bi se došlo do najbližeg željezničkog kolodvora potrebno je sjesti u auto i voziti se petnaestak kilometara. Prije dvadeset godina željeznička se postaja nalazila dvije minute hoda od moje zgrade, ona postoji i danas, no dio pruge koji vodi u smjeru Zagreba nije u funkciji. Možemo zaključiti- 1:0 za autobus te dodati kako ispada da smo u zadnjih dvadeset godina nazadovali, a ne napredovali što se tiče željezničke infrastrukture. Nažalost.

Nadovezujući se na prethodni apsurd, moram spomenuti još jedan. Vožnja autom do Zagreba traje malo više od sat vremena, autobusom skoro pa dva sata, a vlakom sat i pol. Razgovarajući s kolegama iz drugih krajeva Lijepe Naše, doznala sam da je kod njih vožnja autobusom puna brža (logičnije), dok je vlak sporija varijanta. Zbog toga je i kolegica Zvonka autobus navela kao prihvatljivije prijevozno sredstvo.

Naime, putovanje vlakom traje po sat i pol duže što meni kao studentici nikako nije opcija, a ako je vozač dobro raspoložen možda na odredište stigneš i prije nego što si očekivao, a uz to možda dobiješ i koju dobru radio stanicu..”

Naravno, napominjem da autobus u mom kraju obavezno staje u svakom selu i ne koristi mogućnost vožnje autocestom te dobivate “besplatnu” turu po čitavom Zagorju. Unatoč toj privilegiji razgleda, došli smo do rezultata 1:1.

Već sam napisala nekoliko redaka o cijeni karata, no još ću jednom napomenuti. Cijena autobusne karte po redovnom liniji zaista je precijenjena. Uzmete li povratnu kartu vlakom, iako vas netko autom mora odvesti na postaju, konačni će vam trošak biti manji od troška jednosmjerne karte autobusom. Dakle, dvosmjerna karta vlakom jeftinija je od jednosmjerne karte autobusom, pomalo ironično. Jedan od ukupno dva autoprijevoznika nudi povoljniju kartu za studente, no vozni red im nije za svaku pohvalu. Dakle, 1:2 za vlak.

Kolegice Mateja i Dunja također radije odabiru vlak, a kao razlog najviše navode jeftiniju cijenu karte.

“Najveći razlog zašto putujem vlakom, a ne autobusom je zato što mi je jeftinije, ali i puno ugodnije. Puno je više mjesta nego u skučenom autobusu. Kad nema gužve mogu i leći, pa zato iako vožnja traje dulje za put u Zagreb i kući uvijek biram vlak”, kaže nam Mateja dok se Dunja nadovezuje: “Iskreno, nemam pojma dal’ uopće ima bus od Koprivnice do Zagreba, valjda ima, al’ svi idemo vlakom jer nam je jeftino, ono kao nema dronckanja puno k’o busom i nekako mi je ugodnije vlakom nego busom, sigurnije.”

Na red je došao i vozni red. Odmah ću na početku napisati: “The point for the train!” Zakasnite li na prvi vlak, znate da će za otprilike sat i pol, najviše dva, krenuti drugi. Većina nas popodne putuje kući pa od 13 sati vlak kreće gotovo svakih sat vremena, dok je ujutro vozni red ipak prorijeđen. Ako pak zakasnite na autobus, načekat ćete se se neko vrijeme jer je njihov vozni red poprilično prorijeđen.

Uz vozni red mogu odmah spomenuti i gužvu. Iako vlak vozi češće, u popodnevnim su satima gužve neizbježne. Već je i to dokaz kako ljudi češće putuju vlakom jer je autobus od 60 mjesta pun jedino ponedjeljkom i petkom, dok je vlak od nekoliko vagona pun svako popodne. Naravno da vam ponekad nije ugodno gužvati se u punom vlaku, no nekako to pretrpite jer znate da vas ne očekuju svi oni bjesomučni zavoji kojima vas vozi autobus. No, zbog velikih gužvi, bod ipak pripada autobusu (2:3).

Kao predzadnju stavku, spomenut ću udobnost. O tome ne mogu suditi, to ovisi od čovjeka do čovjeka. Osobno, udobnije mi je putovati vlakom jer imate kamo “smjestiti” noge, možete i ustati, a ne nekoliko sati  nepomično sjediti. Nema zavoja, rupa na cesti, semafora, a ni policije. No, poznajem i one kojima je vožnja u vlaku puno mučnija pa će uvijek, bez obzira na sve radije prihvatiti vožnju autobusom.

Zvonka je također jedna od onih kojima je udobnost u autobusu neusporediva s onom u vlaku.

Autobus se, barem meni, ispostavio kao udobnije prijevozno sredstvo, dok se u vlaku osjećam nekako nelagodno, kupei su često natrpani, a to je posebice po ljeti nezgodno budući da većina vlakova u Hrvatskoj nema klime ni dobru ventilaciju, mjesta za sjest je isto u većini slučajeva teško pronaći, dok je u autobusu to vrlo jednostavno.”

Usprkos udobnosti, ne možemo tek tako prijeći preko vrste vlakova koji voze na ovoj, ali i većini relacija u Hrvatskoj. Ne mogu reći da HŽ u svojoj rezidenciji ne posjeduje i brze vlakove, čija se vrata otvaraju sama, gdje vam nije vam potrebna sva snaga svijeta samo da okrenete crvenu kvaku i izađete iz vagona. No, takvi su vlakovi rijetkost i voze većinom na međunarodnim linijama, dok smo mi, “domaći”, osuđeni za vlakove stare 30, 40 godina. A autobus? Tu veliku ulogu igra sreća jer ovisi kojim ste danom odlučili putovati. Ponekad se ugodno iznenadite modernošću busa, dok vas ponekad dočeka nekoliko desetljeća staro vozilo. U ovoj je rundi igra izjednačena.

Posljednji zvižduk, natjecanje je gotovo, a pobjedu u mom slučaju odnosi ekipa u pomalo pohabanim plavo bijelim dresovima-vlak, s rezultatom 3:5. Pobjednik nagradu ipak neće moći preuzeti jer stanje u ekonomiji ne dopušta rasipanje novcima i kojekakvim nagradama, no pisana riječ na ovom blogu svojevrsno je priznanje.

Sva vaša iskustva dobro su došla u komentarima! 🙂

Read Full Post »

Press Code

''The more difficult the victory, the greater the happiness in winning!'' - Pele

Škrabaona

Čušpajz "ili-ili" tema

Aktualnosti iz metropole

Čušpajz "ili-ili" tema

Z'BRDA Z'DOLA

Glasilo buduće novinarke

DJ's online world

Čušpajz "ili-ili" tema

Tko me ne zna, taj me sanja!

No limits. No fear. No rules.

Piskaranje i piskaralaško prigovaranje.

Blog u službi konvergencije medija.

Čušpajz "ili-ili" tema

Iz jednog pogleda

Nikad ne odustaj ,jer možda baš taj zadnji pokušaj dovede te do cilja!

Sasvim (ne)obični ljudi

"Svatko vidi kako izgledaš, ali malo ih zna ono što zbilja jesi" N. Machiavelli

Eventoteka

Na potezu Zagreb - Pula

ivanahonomihl

Informacije pokreću svijet

Dobri duh Bjelovara

Sve što veseli ili tišti "male" ljude, bit će ovdje zabilježeno

Blogoteka

Do čitanja!