Kako je to studirati vani

Mnogo je tekstova napisano o razmjeni studenata i raznim stipendijama koje se studentima nude, no, kakav je zapravo osjećaj otići i početi sve ispočetka u nekoj drugoj državi. Sve to, ali i usporedbe našeg zagrebačkog sveučilišta s onim vani, ispričat će nam dvojica momaka koji su se odvažili i učinili upravo to- studiraju vani.

 

Filip- Maribor

 

Jedan od njih je Filip, dvadesetdvogodišnjak koji je prvu godinu građevine završio u Zagrebu, no oduvijek mu je želja bila studirati arhitekturu te je zbog toga odlučio početi ispočetka i ponovo upisati prvu godinu arhitekture, ali ovoga puta u Mariboru.

Upisao se kao strani student, a na tu ideju došao je nakon što je shvatio da u Mariboru ne treba polagati državnu maturu pošto je položio “staru”, školsku maturu.

Uz malo raspitivanja (kod jednog prijatelja), traženja i informiranja, saznao sam da mi je druga najbliža i najjednostavnija opcija Slovenija. Saznao sam da stranci koji dođu na prijemni za arhitekturu polažu prijemni ispit točno onako kako je nekad bilo i u Zagrebu. Tražile su se ocjene iz srednje škole pa su se provjeravale sposobnosti crtanja i na kraju intervju. Dva mjeseca nakon, dobio sam pismo na kućnu adresu gdje je pisalo da sam primljen jer arhitektura u Mariboru svaku godinu upisuje 80 studenata od kojih 4 studenata sa stranim državljanstvom.

No, ipak nije sve teklo tako glatko:

«Sama dostupnost informacija o cijelom tom procesu nije baš najbolja. Mora se puno telefonirati, tražiti info na internetu i sl. To je zamoran proces. Ali isplati se! 🙂  Druga negativnost je ta da prije nego što pristupiš prijemnom moraš predati svjedodžbe iz srednje škole te svu potrebnu dokumentaciju – na slovenskom jeziku! Prijevod svega toga kod ovlaštenog prevoditelja jako je skup – cca 250€. Ta cijena mi se činila jako visoka pogotovo zato jer mi prevedene svjedodžbe ne garantiraju upis na faks. Tako da oni koji nisu upisali, na žalost, uzalud su potrošili te novce.»

Jedan od studentskih domova. Razlika naspram naših domova, itekako je vidljiva.
http://www.studentskidomovi.uni-mb.si

Što se tiče usporedbe našeg i mariborskog sveučilišta, razlika nije velika. Sam kaže kako je Maribor “Univerzitetno mesto”, tj. sveučilišni grad tako da su smjerovi poput medicine i FER-a možda najcjenjeniji, a iz svoje perspektive smatra da je “Zagrebačko sveučilište ipak malo poznatije odnosno priznato – pogotovo u Europi.” Jednu od razlika koju smatra zanimljivom, a možda se ne bi svidjela svim studentima, jest što “svi faksevi u Mariboru sa predavanjima počinju u 7h u jutro, za razliku od Zagreba gdje predavanja počinju u 8h”, a dodaje i kao se “europska financijska sredstva u smislu opremljenosti i uređenosti fakulteta ovdje mogu nadaleko primijetiti.”

Nadovezujući se na prethodni post, priupitala sam Filipa kakav je studentski smještaj u Mariboru, a nimalo me nije iznenadio njegov veoma pozitivan odgovor.

Tu postoji jasna razlika između Zagreba i Maribora. Na žalost. U Mariboru su svi studenski domovi novi, a oni stari su obnovljeni. Većina studenata živi u domovima (ima ih 15 – 2 se još grade) i to s razlogom. Tamo im je omogućen brzi internet, vlastita kuhinja, vlastita soba i to po nekoj normalnoj cijeni (65 do 130€ – ovisi o samom domu). Ti domovi imaju jako stroga pravila u pogledu kućnog reda, koja moram priznati, jako dobro funkcioniraju. Nema pušenja (svaka soba ima detektor dima), nema premještanja namještaja (na taj način se ne uništava namještaj), svaki student ima karticu s kojom ulazi u dom, i svaki dom ima svojega vratara. Tu su i mjesečne inspekcije soba. Možda se iz perspektive jednog studenta koji živi na Savi to čini tiranski odnosno jako strogo, no – nije. To sve funkcionira jako dobro i student se na to jako brzo navikne.

Soba/apartman u kojem je Filip živio prošle godine.

Kuhinja u apartmanu.

Osim domova, studentima je i prehrana jedna od važnijih stavki nakon kvalitete fakulteta. Naravno, i ovdje Maribor prednjači jer se tamo može jesti u bilo kojem restoranu, od meksičkog, talijanskog, pa čak do McDonaldsa, no po puno povoljnijoj cijeni.

Slovenski studenti imaju mogućnost većeg izbora hrane. I sam princip usluge je puno bolji od onog čekanja u redu u menzi s tacnom u ruci. Ovdje uđeš u bilo koji restoran, sjedneš i naručiš. Posluže te onako kako bi te poslužili u bilo kojem restoranu. Postoje takozvani bonovi. Rade na principu telefonskog poziva. S potvrdom o upisu i svojim mobitelom, na početku svake akademske godine, otiđeš u ured ŠOUM-a (Študentska organizacija Univerze v Mariboru) i tamo ti aktiviraju mogućnost korištenja studentskih bonova.

Tipičan ručak u Mariboru.

Plaćanje nakon obroka također je puno naprednije, kao što je i naveo, svaki se račun plati putem mobitela.

Nakon što pojedete, konobar vam donese jedan zanimljiv mali aparat (liči na mobitel iz 1980ih) na koji prisloniš svoj telefon nakon što pozoveš broj 1808. Počekaš nekoliko trenutaka, i to je to. Subvencija je odobrena, a jedino što moramo platiti razliku koja, ovisi o restoranu, iznosi od 0 do 4€. Prosjek je negdje oko 2.30€ što otprilike iznosi 15kn.

“Strojčić” za plaćanje.

No, ipak Filip malu prednost daje hrvatskom modelu zbog toga što možeš jesti nekoliko puta na dan, dok je u Mariboru to limitirani na dva obroka dnevno, a i cijena obroka zagrebačkih studenata ipak je malo niža. Ja bih ipak dodala- ovdje jedemo u trošnim menzama, hrana je pomalo upitne kvalitete, dok slovenski studenti ipak jedu hranu iz restorana. Moj plusić zbog toga ipak ide Mariboru. 😉

Za kraj nam je Filip još samo usporedio mariborski noćni život sa zagrebačkim. Kaže kako su “Slovenci isto tako socijalni kao i Hrvati i nema neke razlike. Osim cijene pića naravno, koje su u Sloveniji nešto veće. A i dan za izlaske (klubovi, koncerti i kina) je utorak za razliku od srijede u Zagrebu.”

 

Goran- Goettingen

 

Na redu nam je i drugi student koji je napustio zagrebačko sveučilište. Goran je jedan od onih studenata čiji bi profil bio idealan za rubriku Superstudent na Tv Studentu- da i dalje studira u Hrvatskoj. Osvojio je brojne nagrade na natjecanjima pa ne čudi što je nakon završenog preddiplomskog na PMF-u (smjer molekularna biologija), diplomski studij odlučio upisati na jednom od najboljih prirodoslovnih fakulteta- u njemačkom gradiću Goettingenu.

Sam kaže kako mu stipendiju nije bilo problem dobiti, a svima preporuča da obavezno odu na sajmove na kojima se predstavljaju razne stipendije, a tamo i najlakše možete doći do informacija koje vas zanimaju. Za njega je samo prebacivanje na njihovo sveučilište prošlo odlično, uvijek je imao stručnu pomoć sa strane pa ipak nije bio tako velik problem pronaći smještaj i ispuniti svu potrebnu papirologiju.

Tradicija u Goettingenu jest da svi ljudi koji doktoriraju ovdje, moraju poljubiti kip i
ukrasiti ga buketom cvijeća.

Goranu je jezik ipak malo veći problem nego Filipu. Njemački je jezik mnogima težak, no učio ga je u osnovnoj i srednjoj školi pa  mu sam dolazak u novi grad, tj. državu nije bio toliki problem, no dodatna poduka dobro mu je došla.

Prije samih predavanja na fakultetu, tri smo tjedna svakodnevno odlazili na tečaj njemačkog gdje smo ponavljali, ali ujedno i učili sve ono što nam je potrebno za svakodnevnu konverzaciju i snalaženje po gradu.

Iako možda svatko pomisli kako je velik problem doći u neku nepoznatu zajednicu, mora se razmišljati i s te strane da ima još puno studenata koji su u istoj poziciji i sve im je ovo novo. Tako je bilo i njemu.

Nova se prijateljstva i poznanstva brzo steknu. Malo tko poznaje onog do sebe pa su svi, u jednu ruku, primorani upoznavati nove ljude. No, to je odličan način da i sebe upoznaš malo bolje jer tek tada shvatiš kako reagirati u nekim situacijama. Na početku smo imali zajednička druženja u kojima smo predstavljali svoje kulture i države iz kojih dolazimo, a sada su si, više-manje, već svi pronašli neku grupicu ljudi koja im odgovara.

Studenstka knjižnica.
http://www.india.diplo.de

Što se tiče fakulteta, Goran ima samo riječi hvale. Laboratorij u kojem se odvijaju istraživanja vrhunski je opremljen, a stručnjaci i profesori odlični su predavači i mentori.

Mislim da uopće ne trebam napominjati razliku između opremljenosti hrvatskih i njemačkih fakulteta. Goettingen glasi kao studentski grad, ovdje studira mnogo mladih iz svih dijelova svijeta pa vjerujem da to dovoljno govori o kvaliteti samog studija.

U Goettingenu se studenti također hrane u menzama, no te su menze na razini restorana u kojima ručaju studenti u Mariboru. Iako je cijena, razumljivo, viša nego kod nas, hrana je puno ukusnija.

U gradu imamo tri menze, no svaka od njih ima odličnu hranu tako se mogu najesti baš kao i “kod kuće”.

Uvijek kažemo kako mladi odlaze za poslom, a Goran je iz naše države otišao i ranije tražeći bolje obrazovanje. Bila bi još veća šteta da netko poput njega ostane i raditi negdje vani jer će naše tržište izgubiti odličnog stručnjaka. No, on još ni sam nije siguran što će biti za par godina i hoće li ostati ili se pak vratiti. Ja mu jedino mogu reći- sretno!

Filip nam je pak rekao kako mu je “želja vratiti se u Zagreb i to ću probati napraviti na način da upišem diplomski u Zagrebu. No ta želja za povratkom u Zagreb izlazi iz osobnih razloga, a ne zbog nekih nedostataka studiranja u Sloveniji.” On nam je ipak dokaz kako se mladi ponekad žele vratiti nakon studiranja vani. Svoj potencijal i strast za projektiranjem želi iskazati na našem tržištu i sam sebi dokazati kako se nešto ipak može ostvariti ukoliko to stvarno želimo. Ne sumnjam da ćemo se njegovim zgradama u budućnosti diviti na više lokacija u Zagrebu.