Slika govori više od tisuću riječi?

Ne vjerujem da među nama postoji osoba koja barem jednom nije ugledala fotografiju mlade Afganistanke (slika ispod). Vjerujem da je i većina vas ugledala plakate po gradu koji pozivaju na izložbu čija je glavna fotografija upravo ta. Fotograf je cijenjeni Steve McCurry,  a izložba Život u slikama održavala se u Umjetničkom paviljonu do posljednjeg dana protekle godine.

 

Iako izložba više nije aktualna i ovaj moj post ne može vas zaintrigirati i pozvati da sami odete u paviljon na Zrinjevcu, ovih će vam nekoliko redaka pokazati novinarsku stranu koja ne mora biti ispričana kroz riječi, već su slike te koje dočaravaju trenutak i priču.

Steve McCurry fotograf je u čijem se životopisu nižu brojne nagrade. Teško ih je popisati sve, no neke od poznatijih su one za fotografa godine (1984.), zatim nekoliko prvih nagrada za fotografiju godine, nagrade raznih novinarskih udruženja,… Svoj je poslovni uspjeh započeo u američkim državnim novinama, no ubrzo se uputio u Indiju kao samostalni fotoreporter. I tako je sve počelo. Njegov je talent ubrzo došao na vidjelo te dan danas radi kao fotoreporter za Magnum Photos.

Moje je mišljenje da su rijetki oni koji kroz leću fotoaparata mogu dočarati sve ono što se događa s druge strane. Događaji, emocije i sudbine opisuju se u nekoliko kartica teksta, no fotografija je jedna, a pokazuje mnogo više od samih boja i linija. Ono što je McCurryju uspjelo jest prikazati upravo tu emociju i to možda u najtežim trenucima- u ratnom stanju. Djevojka iz Afganistana snimljena je 1985. godine i doslovce je obišla svijet jer na najbolji način prikazuje stanje u državi. Prikaz oružja i nasilja, kao najlakši opis ratnog stanja, nikada neće zamijeniti emocije ove fotografije.

McCurry je osim u Afganistanu, ratu svjedočio i u Iraku, Iranu, Filipinima, Libanonu, … Iako je njegov rad uvelike obilježen upravo takvim nemilim događajima, sve je situacije pokušao prikazati kroz pogled običnih ljudi tako da njegove fotografije nužno ne prikazuju crnu stranu realnosti. Osim ratne tematike, bavi se i fotografijom drevnih tradicija i pomalo zaboravljenih kultura kao i jednostavnih, malih trenutaka koji obilježuju život. Zbog toga njegove fotografije i jesu toliko posebne, pokazuju nam nešto za što smo mislili da je izgubljeno te ponovo donose osjećaje koji su davno zaboravljeni.

 

Izložba održana u paviljonu natjerala me da razmislim kako nije “tek tako” uzeti fotoaparat u ruke i uslikati neki događaj. Mnogo je tu odricanja, ali još više strpljenja želite li da upravo ta fotografija prikaže ono što vi sami osjećati pri proživljavanju te priče. Sudbina ljudi s McCurryjevih fotografija ispričana je i zabilježena samo jednim klikom, no iza tog jednog klika krije se velika priča i još veće zadovoljstvo interpretiranja svakog tko će u budućnosti tu fotografiju i pogledati.

Ovaj post nema zaključka kao što nijedna fotografija nema kraj. Cijelu ću priču zaokružiti citatom Stevea McCurryja te vas uputiti na njegovu web stranicu  gdje možete uživati u njegovom stvaralaštvu, baš kao što sam uživala i ja.

What is important to my work is the individual picture. I photograph stories on assignment, and of course they have to be put together coherently. But what matters most is that each picture stands on its on, with its on place and feeling.

Read Full Post »

Gužve u kinu Europa

Unutar bogatog programa kina Europe, od 25. studenog do 30. studenog održali su se Dani bosanskohercegovačkog filma. Unatoč poznatom bosanskom humoru, filmovi su bili ozbiljne tematike te su se iskazali kao vrsni nosioci velikog broja filmskih nagrada.

U Zagrebu se mnogi žale na manjak kulturnih priredbi i manifestacija, ali kino Europa redovno svakog tjedna priređuje odlične filmske programe. Svaki ljubitelj sedme umjetnosti ovdje može pronaći nešto za “svoju dušu”- od tjedna animiranih filmova, do Tjedna izraelskog filma, proteklih su dana na red došla i filmska dostignuća susjedne nam države.

Prvi se puta ova manifestacija održala 2008. godine unutar programa aktivnosti Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba. Prve su godine bili prikazani najnagrađivaniji filmovi BiH, godinu nakon filmovi koji nisu toliko poznati zagrebačkoj publici dok je to sada izraslo u kulturnu suradnju dvaju gradova.

Malo je reći kako je navala na projekcije filmova bila velika, doslovno se tražilo mjesto više pa su ljudi bili spremni čak i sjediti na podu. Ulaz na sve projekcije bio je džabe, a što se tiče vrste filmova koji su se prikazivali, važno je naglasiti: “Odabrao Đelo Hadžiselimović!” 🙂

Svakog su dana bila prikazan dva filma, jedan u 18, a drugi u 20h. Prije projekcija svakog filma, organizatori su održali kratak govor i donijeli nekoliko riječi o filmu koji slijedi.

 Manifestacija je otvorena predstavom “Audicija” koja je prvi puta izvedena samo par godina nakon otvaranje Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Mogli ste pogledati i nekoliko filmova ratne tematike poput Karaule, Partizanske eskadrile i Sutjeske. Mnogi od tih filmova višestruko su nagrađivani. Film “Sevdah za Karima” osvojio je nagradu European Culture Capital Award 2010. “Jedan dan na Drini” dobitnik je nagrade jednog hrvatskog festivala- Zagrebdoxa. Mnogima je zanimljiv i “Film mobitelom” upravo zbog toga što je kompleksna obiteljska priča ispričana kamerom na mobitelu. Naravno, i taj je film osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film na SFF 2011.

Film koji sam ja pogledala, film je od kojeg očekujete puno. Brojni se epiteti vežu uz njega, a riječ je o filmu “Djeca”. Gužva na ulazu već je nagovještala da i ostali očekuju mnogo jer drugo niti ne možete pomisliti kada pročitate da je filmu odano specijalno priznanje žirija Cannes Film Festivala, zatim tri nagrade Pesara film festivala, pa nagrada Cineuropa, Srce Sarajeva za najbolju glumicu…

 Izjava redateljice Begić savršeno opisuje samu srž filma:

“Došla sam do zaključka da smo mi svoje snove zamijenili za sjećanja. Kao da smo se obeshrabrili i na neki čudan način prestali sanjati.”

Film je snimljen prošle godine pod redateljskom palicom Aide Begić dok je naslovna uloga pripala Mariji Pikić. Tema filma zaista je zanimljiva. Radi se o životu mladih ljudi čija je budućnost već određena samim tim što su rođeni u određenoj sredini. Komentari publike na film bili su dvojaki. Neki su bili oduševljeni ovakvim prikazom realnog stanja, dok su drugi ostali pomalo razočarani. Osobno, smatram da je film zaslužio sve nagrade, no malo vas isprva zateče kvaliteta i način snimanja, no kasnije shvatite da je upravo tako i trebalo biti snimljeno. Tematika je takva da kamera jednostavno mora doprijeti do unutrašnjih osjećaja i mišljenja svakog lika.

Gužve na projekcijama

 Zaključak jest da su i ovogodišnji dani BiH filma prošli zadovoljavajuće, kako za organizatore zbog velikog odaziva, tako i za publiku koja je imala prilike pogledati odlične filmove susjedne nam države.

Read Full Post »

Grad muzeja

Vjerujem da velika većina vas voli odlaziti u muzeje, no Zagreb nam, nažalost, baš i ne nudi velik izbor. Uspoređujući oko 150 muzeja koji su smješteni u Berlinu s 15-20 koliko ih broji Zagreb, shvaćamo da smo poprilično slabašni po tom pitanju. Upravo ću vam zbog toga opisati jedan od meni dojmljivijih muzeja u njemačkom glavnom gradu, ali pokazati i da kod nas ipak “nije sve tako sivo”, nađe se tu i tamo nešto vrijedno posjeta. 😉

Razumljivo je da se Zagreb ne može mjeriti s Berlinom, pa se tako ni stanje u kojem se nalaze naši muzeji ne može usporediti s onim u zapadnoj Europi. U Berlinu je gotovo na svakom koraku jedan muzej, a za one posvećene Drugom svjetskom ratu i dobu nacizma, ulaz se ne naplaćuje. To je veoma pohvalan pothvat jer tek u takvim muzejima shvatite što se stvarno događalo i kako su ljudi živjeli, a pošto se radi o Berlinu, ne čudi što je broj upravo takvih muzeja poprilično velik.

Naravno, teško je posjetiti tolik broj muzeja, no od onih posjećenih, najviše pažnje plijenio je DDR muzej. Iako se ulaz u taj muzej naplaćuje, posjet je vrijedan svakog eura. Radi se o odlično koncipiranom, interaktivnom muzeju koji prikazuje život i stanje nakon Drugog svjetskog rata, točnije za vrijeme Njemačke Demokratske Republike. Taj bih muzej u jednu ruku mogla usporediti s Muzejem suvremene umjetnosti, ali i Muzejem krapinskih neandertalaca u Krapini jer i on pruža određenu interakciju, a ne tek suhoparno pregledavanje izloženog materijala.

DDR muzej zapravo nije smješten na velikom prostoru, no sve je toliko dobro “posloženo” i sastavljeno da se tamo komotno možete zadržati nekoliko sati. Na samom je ulazu maketom prikazan Berlinski zid (naravno, ne u cijelosti), no na odličan vam način objašnjava kako je bilo gotovo nemoguće prijeći s jedne strane na drugu. Moram naglasiti da je ovo prvi muzej u kojem sam bila, a da je dozvoljeno dirati sve što je izloženo. Dakle, svaku stvar koja stoji na polici, koja je obješena, možete pomnije promotriti sa svih strana i primiti je u ruke. Nekako imam osjećaj da u Zagrebu to ne bi bilo moguće jer bi organizatori ostali u strahu da im dio izložbenog materijala ne nestane, no ovdje vas nitko ne kontrolira, podrazumijeva se da muzej posjećuju ljudi koji su željni naučiti nešto novo pa im ne pada na pamet “posuditi” si nešto od izloženog.

Život građana u DDR-u ovdje je ispričan kroz mnoštvo slika i fotografija uz koje je obavezno izložen tekst (na engleskom i njemačkom), uz to se prikazuje video ili samo audio. Kako biste otkrili sve fotografije, potrebno je otvarati police i ormare pomoću kojih je pregrađen cijeli muzej. Takvim je načinom prezentiranja, stvoren dodatni prostor pa se tako u muzeju nalaze i dva automobila. Jedan od njih je nezaobilazni trabant pa u njega možete i sjesti te proučiti unutrašnjost. Isto tako, složen je i dnevni boravak prema dizajnu u vrijeme DDR-a, gdje je također dopušteno sjesti na kauč, gledati TV, pričati na telefon, otvarati ormare, … Ista stvar je i u kuhinji– možete otvarati elemente i proučavati kakve su namirnice koristili.

U jednom se kutu muzeja nalazi i soba za ispitivanje gdje je sve namješteno kao da se ispituje najveći politički neprijatelji. Za sve obožavatelje mode, u muzeju su i dva ormara puna odjeće koju, već i pretpostavljate, možete pregledavati i opipavati. Izloženi su i autentični aparati iz tog vremena, primjerice telefon, pegla, … Najzanimljiviji dio u ovom muzeju jest radni stol koji je zapravo touch screen, a na njemu se nalazi uredski pribor. Uz svaki od pribora otvara se prozorčić te klikom na njega možete doznati nešto više o razvoju njemačkih političkih stranaka, gradovima, njemačkim ličnostima i sl.

U Zagrebu još nisam naišla na muzej sličan ovome gdje se može dirati apsolutno sve, usporediti ga mogu s MSU i Muzejem krapinskih neandertalaca u Krapini. Iako je muzej u Krapini mnogo veći, a vjerojatno je na njega utrošeno mnogo više novaca jer je prikazana cijela evolucija, u jednom je dijelu interaktivan kao i DDR muzej u Berlinu. Muzej neandertalaca također ima stol- touch screen gdje možete proučiti svaki dio tijela neandertalaca, ali i skener gdje se vaše tijelo uspoređuje s neandertalskim. Sve izloženo ne može se dirati, no taj je muzej ipak stepenicu više pa je pokrenuo ljude da i oni aktivno sudjeluju u muzeju, a ne da samo šeću i promatraju izložen materijal.

Ukoliko ćete se jednog dana nalaziti u Berlinu, ovaj je muzej moja preporuka. Naravno, imate još velik broj zanimljivih muzeja, no ovaj je malo drugačiji i posebniji. Isto tako, nadam se da ćemo u jedan takav interaktivan muzej u skorijoj budućnosti moći odlaziti i u Zagrebu.

Read Full Post »