Nevolje po Bjelorusiji

Često puta se, vjerujem, svi znamo zapitati: “Bože, u kakvoj to državi živimo!” Ustavno gledajući, živimo u parlamentarnoj demokraciji. Iako se ponekad ne osjećamo tako, demokracija se ipak provodi na ‘rvacki ( 😉 ) način. No, što je s onim državama u kojima se ni takva demokracija ne provodi? Sama sam se susrela s takvim primjerom koji nas je prilikom putovanja “koštao” 1.000km vožnje više. Riječ je o, prema većini zapadnih medija, ali i organizaciji za ljudska prava Human Rights Watch, posljednjoj europskoj diktatorskoj državi- Bjelorusiji.

Minsk, glavni trg

Istok našeg kontinenta nikako ne možemo usporediti s našim, a kamoli zapadnim, dijelom Europe. Glavni su gradovi doista sređeni, prigovora nemam, no ostatak države (a sve su one površinom poprilično velike, Rusija i najveća u svijetu) posve je novi svijet.

Minsk kao sjedište Bjelorusije grad je koji nimalo ne iskače iz okvira uređenih i “izglancanih” zapadnoeuropskih gradova. Arhitektura je predivna, imaju jednu od najzanimljivijih knjižnica na svijetu, ulice su nevjerojatno čiste, a ljudi slobodno šeću gradom. Možda ovo “slobodno šeću gradom” zvuči kao da smo očekivali da će tamo policija na svakom uglu čekati naoružana razno raznim napravama, što nije bio slučaj, no ipak se potajno nadate da ćete među ljudima na cesti primijetiti neku ukočenost pošto vas svi uvjeravaju u izobličeno stanje u državi. Jedino što smo u gradu primijetili jest neobjašnjiva gužva u Mc’Donaldsu. Ne znam je li to zbog amerikanizacije za kojom možda žude, ili im je hrana toliko ukusna (u što baš i ne vjerujem 😀 ) jer taj lanac brze prehrane s obzirom na hiperinflaciju bjeloruske rublje i nije toliko jeftin, isplativije im je otići u restoran i naručiti “pravi obrok” jer su cijene stvarno povoljne.

Kad vam račun iznosi 79.400- bjeloruskih rublji, naravno! 😉

No, odmaknimo se malo od grada jer tamo prividno, barem za našeg boravka, “sve štima”. Odmaknete li se samo 10 km od centra, stječete dojam da ste u nekom paralelnom svijetu. Okolica grada ne da nema prekrasnu arhitekturu, već su im kuće drvene, pomislite da unutra nitko ne živi sve dok kroz vrata ne proviri mlada djevojka. Asfalt je poprilično stran pojam, mačka na svakoj ogradi, a kao točka na i su pumpe za vodu nasred ulice (svrsishodno ako trebate oprati zube).

Učenje stranog jezika njima nije prioritet, u hostelu se sporazumijevate pomoću Google Translate-a. I ako se pitate- ne, voditelj hostela nije “čovjek u godinama”, već osamnaestogodišnji mladić koji jedino zna reći “Hello!”. Ako je ovo uža okolica grada, možete tek zamisliti ostatak države.

Ovim postom mi nije cilj sugerirati kako je Bjelorusija zemlja koju ne treba posjećivati, zapravo smatram da je Minsk prekrasan grad, već želim ukazati na krajnosti koje su prisutne i koje se ne mogu uspoređivati s primjerom razvoja našeg glavnog grada i ostatka države.

Možda isprva (pogotovo u Minsku) nisu vidljive Lukašenkove odredbe i zakoni koje donosi na svoju ruku, no kad proputujete cijelu zemlju, dođete do granice s Ukrajinom i ponovo vas pošalju istim putem natrag jer vas neće pustiti preko, shvatite da je sloboda ovdje ipak ograničena. Naime, Bjelorusija vodi posebnu “politiku” prema stranim državljanima u njihovoj zemlji. Još je veći problem što se kao strani državljanin (Hrvat) u toj zemlji nemate kome obratiti za pomoć jer Hrvatska tamo nema svoje veleposlanstvo te ste u slučaju nekih nenadanih problema jednostavno prepušteni- sami sebi.

Bjeloruska ekonomija zapravo je veoma stabilna, nezaposlenost niska, ali većina djelatnosti jest u državnom vlasništvu, a nama posebno važno, da su i mediji kontrolirani od strane vlasti. Lukašenkovi zakoni kritizirani su i zbog njih država trpi mnoge sankcije. Predsjednički mandat nije limitiran niti ograničen pa tako Lukašenko vlastitom odredbom državom predsjeda već punih 18 godina.Žestoki je protivnik amerikanizacije i utjecaja sa zapada pa mi se taj razlog čini kao najprihvatljivije objašnjenje za opću pošast građana na Mc’Donalds.

Posve sulud propis za nemogućnost masovnog okupljanja ljudi nešto je što ne biste očekivali u Europi, no eto, Lukašenko više ne može iznenaditi. Naravno, uz to se veže i blokiranje svih društvenih mreža ukoliko dođe do takvog okupljanja i protesta protiv vlasti. Demonstranti su već navikli na brutalne policijske mjere pa su prošle godine putem društvenih mreža dogovorili okupljanje na nekom javnom mjestu, no umjesto uzvikivanja političkih parola, jednostavno su šutjeli ili pak pljeskali, no zatvor im ipak nije ginuo. Isto tako, zakonom je ograničen pristup stranim internetskim stranicama, pogotovo onima koji preko mreže prodaju robu ili usluge (Amazon i eBay tamo nisu legalni).

Stanje je najvećim djelom takvo jer se Bjelorusija nalazi između dva diva- Rusije s jedne strane s kojom održava svojevrsnu uniju, a koja ujedno ima velik utjecaj na ekonomiju države, i s druge strane zapada (EU i SAD) koji želi uvesti tržišnu ekonomiju te isto tako prijeti još većim sankcijama zbog oštrog režima. No, ćud “glavnog vođe” u ovom slučaju također nije nebitna stavka.

 

Na kraju bih željela dati savjet svima koji planiraju put Bjelorusije- dobro provjerite kakvu vizu vadite, između tranzitne i izlazne vize postoji velika razlika na koju vas neće upozoriti u ambasadi. 😉